Piše: Filip Mursel Begović
Eto, oženih se prije nekoliko godina, a otkako se taj sudbonosni časak desi, nemam mira od „dobronamjernih“ muških prijatelja koji mi neprestano objašnjavaju kako živjeti, voljeti, tretirati i slušati ili ne slušati ženu.
Tko li me je sve učio životu i kako, a više su to bili oni krivi nego oni ispravni insani. A ja sam, kao spužva, upijao svakojake budalaštine. Boga mi, u braku bi mi bilo zaista lako kada me ne bi pratili umetnuti glasovi u glavi. Ako mislite da sam paranoik, šizofreničar ili podvojena ličnost, onda ste u krivu. To su prepoznatljivi glasovi mojih „vrlih “ prijatelja i očeva koji su me učili životu.
Kada između mene i žene nastane neki nevažni konflikt, iz dubine izviru ti glasovi koje sam već nekad čuo, umeci iz djetinjstva ili dokazi prevelike muškosti u mojoj obitelji. Tako moja žena, prilikom bezazlene svađice, mora slušati riječi koje je nekad svojoj hanumi izgovorio moj čukundjed, rahmetli hadži Ahmed, a upijao moj pradjed rahmetli Arif, pa moj djed Ibrahim objeručke prihvatio, dodatno začinio i prenio u dobro razrađenu strogost koju je moj babo Sead prenio i meni. Kada raspravljam sa ženom iza mene je čitav zbor Begovića koji se deru kao da ih sve redom deru.
Prividni mir
Sve su to bili prividno mirni brakovi i prema vani uzorni primjeri zajedništva. Čudno je to, čim netko dođe u posjet muški Begović se mijenja. Tapše i miluje svoju ženu, ljubi je i pokorno zapovijeda. Čim gosti odu najednom postaje prijašnji. Zašto je to tako? Zbog osjećaja vlasništva, valjda. Tako se obično ponašaju muževi koji se potisnuto plaše žena. Tako muškarci već stoljećima tretiraju žene kao niža bića.
Nismo mi Begovići usamljeni u tom postupku, ima još i drugih, koliko hoćete. Ma, kakvi smo to samo postali mi muškarci?
Od žene smo napravili vješticu, nakaradno biće. Naša muška pohota koja je kreirala pornografiju, izbore za razne miss i tangasto donje rublje s čipkastim uzorkom, natjerala nas je da ne volimo dušom, već tijelom.
Više ne cijenimo sramežljivost i uzdržljivost kao vrijednost ličnosti, a erotsku i duševnu ljepotu žene tretiramo kao nešto zastarjelo i nepotrebno. Mnogi naš čovjek ženu promatra kao posjed, vlasništvo koje se može staviti pod ključ, kao nešto što je predodređeno da služi i što u tom služenju postiže svoj smisao.
Muškarac je do sada stajao mirno i bezbrižno naspram žene, ali situacija se uveliko promijenila.
U današnje vrijeme muškarac je postao žena. Rodni lončići su se pomiješali i u trendu emancipacije žene ona više nije klasični prikaz ni majke ni supruge. Ona nema vremena za ta promišljanja, ona je užurbana, uspješna, gladna slobode i samostalnosti, a svojeg muškarca pretvorila je u ženu.
Ironičnim dosjetkama sklon bošnjački narod takve je muškarce nazvao – „hadžinica“. Naziv se ustalio nakon što je jedan bosanski musliman, iz popustljivosti ili ljenosti, dopustio da njegova žena prva obavi hadž, dok ju je on čekao kod kuće. U čaršiji mu tu izdaju muškosti, ali i vjerskih pravila, nisu zaboravili i do kraja života su ga zvali „hadžinica“.
Muške hadžinice (ili papučari) zaista postoje i možete ih vidjeti po džamijama, sijelima, raznim promocijama, a prepoznat ćete ih po tome što liče na hodajuće zombije, a žena mu je i tamničar i osporavatelj i rukovoditelj, vrhovni zapovjednik, domovina, privatni frizer, maser i mesar misli, ali i ujedno i zagovarač koji govori o njegovim uspjesima umjesto njega.
On uvijek šuti, a ona po sijelima pronosi porodičnu slavu kao alfa, beta i omega mužjak. Pritom ništa ne radi, osim što se fino oblači, razmišlja o bogatoj udaji svoje djece i gleda se u zrcalo u kojem se muško sjeme nije iskoprcalo.
Tradicionalna muška raja, poput mojih Begovića, takvoj ponižavajućoj muškoj ulozi vazda se smije i svim srcem želi da se nađe u koži te muške „hadžinice“ barem na minutu, jer je toliko dovoljno da dobra stara muškarčina ispali salvu šamarčina i psovki. Zar zaista mislite da bi joj to zatvorilo usta? Da ih zatvorite, eksplodirala bi na nos, da joj zalijepite užarene nosnice samoljepljivom trakom, para bi kroz uši izašla i na kraju bi ipak uspjela mudroslovno progovoriti: kad curica protrči ispod duge postaje muško.
Dakle, nakon što sam se oženio gotovo svatko mi je imao nešto za pripomenuti, upozoriti me na opasnosti braka riječima – „ E pa što bi tebi bilo bolje nego nama“. Ponekad bih okretao očima na te staromodne fraze, ali bogme bi, kad bi se pojavio neki uvjerljiviji „mudrac“, poslušao, što bi izazvalo mnoge nepotrebne paranoidne bračne reflekse.
Volim li je?
Tada bih došao kući i osjećao da sam pod pomnom ženinom prismotrom. Zamišljao bih da se ona sa mnom igra neke vrste špijunaže. Čim ustanem, osjetim da me promatra – jesam li dobro spavao, jesam li sanjao neku drugu, jesam li danas sposoban da zaradim ratu za auto. Kada se vratimo s posla opet pogledi – jesam li dosta zaradio, jesam li gledao žene po gradu, pa za vrijeme večere opet – da li mi je ukusna juha, salata i ostalo.
Listam novine i čekam da se ohladi ta juha kad se ona iznenada nagne i uputi mi pogled koji traži odgovor na pitanje – volim li je? Pa me gleda kao jastreb, a ponekad uplašeno kao da sam ja taj jastreb. Često me pita što mislim o politici, o ljudima s kojima radim. Pa mi opet uputi pitanje – volim li je? Ako ne odgovorim potvrdno zasigurno nastaje rat u kući. Osjećam, vođen unutarnjim glasom svojih predaka, da me stalno špijunira. Ona ne dopušta da ja imam bilo kakvu tajnu. Sve što je moje to ujedno mora biti i njezino. Na putu te paranoidne mašte zaključujem da bi ona, samo da može, od mene zasigurno napravila „hadžinicu“.
Navečer odlazim na druženje s prijateljima i jedan stariji poduzetnik, koji se nije nikada oženio, tvrdi da muškarci vole lagati ženama. Rade to iz sporta, kao amateri, a ne znaju da su žene u tom pogledu profesionalke. One muškarcu istinu govore samo u slučaju nužde. Laž je za ženu umjetničko zadovoljstvo, uvjeren je taj moj poznanik.
Te večeri sanjam da sam sudac, a moja žena je na osuđeničkoj klupi. Viče, braneći se i traži odgovor na pitanje da li je duševno pokvarena, jer tjelesno nije, a to za nju može potvrditi njena tetka Ferida koja živi u Bihaću. „Sudija dragi“ – reče mi – „osjećam potrebu da nekome ispričam čitav svoj život, ali nemam kome, jer muž mi je na dalekom putu i ne znam kada će se vratiti. Osoba sam s bračnim problemima koji, gledani tuđim očima, možda to i nisu.“
Iz tog sna ostale su mi samo ispresijecane filmske trake koje su izgledale poput očevog kaiša koji leti prema mojoj dječjoj stražnjici. U tom kolopletu zgužvanih poruka našle su se misli poput: kazna za sramotu, trula riba je ljubav i afrodizijak, odnosi napeti i mučni, neka je tvoja i ničija, leti joj jezik, previše klepeće, med za ljepotu lica, sjetan kao stara razglednica, nevjesta u plamenu, njena pobožnost je grcaj naše porodice, žena tupava mozga, astralna zvona, ljube li pametni slabije, vatra u njihova usta, lavež ljepote je davež ljepote… i tako sve do buđenja.
Moj heroj
Budim se, a moja žena naočigled mirno spava i tko zna što sanja. Možda mene, a možda davna vremena kada su žene prije borbe raspletale kose kako se borcima, njihovim gordim muževima, ne bi zamrsili putevi.
Vjerojatno je osjetila moj nemir te je nježno otvorila oči i umilnim glasom zavapila: Govori mi, mužu, jezikom svojim. Zapjevaj mi ko što pjevaš snovima putujuć. Uzdahni od muške srčanosti. Poznaj uza se brata svog. Nenagrđuj djedovske kosti. Veselo gledaj svoju domovinu i još veselije svoju pradomovinu. Voli ženu svoju kao što voliš noć provedenu u molitvi. Ne budi izrod, ni tuđ na svome pragu. Nego operi srce i pod ruku s iskrenim prijateljima naprijed. Preni se i znaj da si dužan dati i primiti ljubav. Eto, ljubav, to je naša narodnost. Kroz krmeljave oči tada pomislih da je moja žena kao polumjesec među zvijezdama. Ona je djevojka s dvije duše i živi u mojim očima. Ona je moj heroj.
Izvor: Al Jazeera