Nova plovidba

Balaševiću je oduzeta, a nakon dva dana vraćena, titula počasnog građanina Bača u Vojvodini (EPA)

Piše: Nebojša Grabež

Da li zbog „đenerala i brkatih majora“ s kojima se ne putuje u Evropu, „Gede, luperde koji je svu zemlju proćerd’o“ ili možda pevanja Sarajlijama i Zagrepčanima kada “nije bilo vreme”… ne znam, ali vidim da je “ mornar bez mora”  nekima žestoko stao na žulj. Nije mala stvar kada jedna skupština, u zemlji kojoj to nije jedini problem, raspravlja o tebi dva dana, a i treći bi da je bilo kvoruma.

U pohodu na uspostavljanje boljeg, kvalitetnijeg i naprednijeg života za svoje sugrađane, nove vlasti Bača, do sada ne previše eksponiranog vojvođanskog gradića, odlučile su da Đorđu Balaševiću oduzmu priznanje počasnog građanina. A onda su se, dva dana kasnije i po vrućini, ponovo okupili, većali i vratili ovaj simbolični poklon novosadskom kantautoru.

Nema šta – kreativan posao usred suše koja je napala okolna kukuruzna polja. Ipak, ne verujem da su ga i za to okrivili, pa mu velikodušno oprostili. Biće da je stigao neki signal iz beogradskih partijskih centrala, koji im je razjasnio da Balaševićeva muzika nije, baš, u tolikoj meri proizvela rekordnu korupciju, nezaposlenost i siromaštvo, te da “mornar nije riba” s kojom bi se trebalo ovako obračunavati.

Glas naroda

Neki su zabrinuti da bi Bač mogao da bude nagoveštaj početka “vruće političke jeseni”, kako prognoziraju pojedinci koji su u Vojvodini, igrom izbornih rezultata i postizbornih kombinatorika, zadržali vlast, a u Srbiji izgubili. Na to ih upućuju najave, da bi u mnogim mestima moglo da dođe do prepakivanja političkih uloga, po uzoru na kompoziciju s vrha Republike i Bača. Možda i u Balaševićevom Novom Sadu, koji – po nedavnom tumačenju Ustavnog suda – više nije glavni grad Vojvodine.

Proverio sam koliko su zbog svega toga zabrinuti Novosađani. Na 40 stepeni nije ih bilo mnogo na ulicama, a i nisu svi bili raspoloženi za razgovor. Njih petnaestak kaže da ih to ne uzbuđuje preterano. Veruju da će se “ovi gore”, već, nekako dogovoriti. “Bilo je toga i ranije, pa se, eto, opet živi!”

Po akcentu i imenima kojima se identifikuju teško ih je svrstati u neki od prepoznatljivih etničkih korpusa. Svi zvuče nekako domaće, novosadski. I ponosni su što su iz ovog grada. Narodi i narodnosti, jedinstveno. Kao da se Juga nije nikad ni raspadala. A svesni su da jeste. I to duboko, uz opasku da je “nekad bilo mnogo bolje”.

“Politika je u sve uplela svoje prste, ali…”, prekida rečenicu jedan šezdesetogodišnjak, gestikulacijom me  navodeći na zaključak da, ipak, ne dozvoljava da kreiraju njegovu svest.                                                             

Imam utisak da je ta odmerenost prisutna u mnogim uglovima ovog grada. Kao da se, kroz oblake “novih kulturnih ukusa” svuda probijaju tonovi ravničarske smirenosti i doslednosti novosadskih muzičara. Tonovi Predraga i Mladena Vraneševića, Mitra Subotića Sube, Branislava Babića Kebre, Đorđa Balaševića…

Partijskim igrama mogu da padnu dogovori i priznanja, ali ove tragove nemoguće je poništiti.         

I bez mora može da se plovi… ili kako kaže Đoka:

“Mog mora nema
i ne znam šta da radim
moj stari, kaže
da ni Dunav nije loš.

Mog mora nema
al’ ja živim u nadi
da možda, ipak, negde
srešćemo se još.”

Izvor: Al Jazeera