Piše: Ivana Simić Bodrožić
Događa se to periodično, svakih nekoliko mjeseci. Kažem sama sebi da se više neću baviti time, kad god krenem spašavati, popravljati i lijepiti ono što je od Vukovara ostalo u meni, jer iz tog procesa najčešće izađem dobro izubijana. Onda kažem više neću pisati, više neću pričati, apstinirat ću sa odlascima, duboko ću se koncentrirati na ono otkinuto deblo koje nosi Dunav, pratit ću ga pogledom i spasiti se mišlju da je prolaznost neumitna.
Pitam se što mi sve to treba, pitam se žele li ljudi uopće da im bude bolje?
Riječi bez sadržaja
A onda, opet, dok sjedim na klupi ispred zatvorenog hotela Dunav, dok gledam u tu beskrajnu vodu pod sobom u svom isprekidanom i nepripadajućem životu, osjetim pripadnost kakve za mene nigdje nema i, taman kada sam spremna odustati, dunavska voda koju sam davno progutala pokušavajući naučiti plivati me pokrene i kažem – još samo ovaj put.
Mogla bih se sada pridružiti svim onim glasovima koji se čuju od jučer kako žale zbog situacije koja je podijelila grad, mogla bih, ali ja više ne osjećam žalost, nego samo duboku ispraznost svega što se ovih dana događa u vezi s Vukovarom.
Otkad sam čula da postoji vukovarska i nevukovarska Hrvatska mučim se kako bih shvatila što to znači, a onda mi postaje jasno da su ti pojmovi nešto najpraznije od svega što nosi naziv vukovarski, da su to riječi bez sadržaja, bez značenja, smišljene samo zato da ljude podijele, a da ne kažu baš ništa.
Jer nikada do sada obilježavanje Dana sjećanja nije bilo masovnije, nikada u gradu nije bilo više ljudi, nikada nije bilo značajnije, nikada veće, a, zapravo, što vrijeme dalje odmiče i mi se odmičemo od onoga čega se sjećamo, od opomene na bespotrebnu ljudsku patnju, od prevare koja je uništila živote i osjećaji se pretvaraju u simbole.
Više se ništa ne da osjetiti, forma je pojela sadržaj.
Ipak, od svih lica koja su jučer izvirivala iz emisija posvećenih Vukovaru, iz rijeke ljudi koja je prolazila gradom, u meni je osjećaje izazvalo samo jedno.
To je bilo lice bake koja je stajala ispred svoje kuće i brišući ruke o kecelju pričala o tome kako je ispekla četiri gužvare s makom i orasima i tristo kiflica, pa ih je poslagala na stolić u dvorištu i nudila prolaznike. Nije pitala nikoga odakle dolazi ni kojoj koloni pripada. Od sve sile glasova koji su se nadvikivali, od mračnih stožeraša koji su vikali “Tišina tamo!” i naređivali ljudima kojim putem da idu, od uvrijeđene šutnje vladajućih, od dubrovačkih i livanjskih naglasaka jedini tko je jučer za mene bio Vukovar bila je ta baka pred svojom kućom.
Tako se to kod nas prije radilo. To je bio Vukovar i njegova okolica, takvi su to bili ljudi, koji su pravili puno jela, koji su bili vrijedni i stvarali, koji su nudili dobra susjedima i komšijama.
Nasukana na očaj
Mene osobno, potpuno nasukanu na očaj, od potpunog potonuća u beznađe jučer je spasila ona. Najstrašnije od svega bila je pomisao da netko stoji na ulici jer je glasan i agresivan i naređuje ljudima u kojem smjeru i u kojoj koloni smiju hodati, činjenica da neki čovjek u crnoj jakni mom prijatelju Bojanu može i smije zabraniti da slobodno ode do groblja u Vukovaru kako bi zapalio svijeću svom ocu.
Pomisao da si može uzeti za pravo jednoga dana kad dođem tamo i meni odrediti kojom stranom ulice mi je dopušteno hodati, samo zato jer ne dijelimo isto mišljenje, ispunjava me jezom i dubokim jadom. Ne znam da li je on toga svjestan, ali više nego njemu i njegovoj prošlosti, puno više nego meni koja živim u Zagrebu, taj Vukovar pripada djeci koja su se u gradu rodila nakon rata, koja u njemu odrastaju i pokušavaju preživjeti u gradu muzeju, koji smo za njih brižno stvorili.
Djeca se spotiču o spomenike, dijele ih na prave i krive, svrstavaju u torove, čuvaju od drugih i drugačijih, sav teret strašnog rata brižljivo nameću na njihova leđa, a prvim potezima kistom uče kako naslikati razrušen toranj.
Vukovar ne pripada ni političkim analitičarima, ni stožerima obrane, ni vijećima općina, ni Karamarku, ni Pupovcu. Ne pripada on, možda će se na to naljutiti, ni onima koji su u njemu prošli rat, ako nisu u stanju da se od njega odmaknu ni milimetar.
Ne zato jer mislim da bi trebali išta zaboraviti ili oprostiti (ako nitko ne traži oprost, ni to se ne može), nego zato jer ne mogu čitav svijet svesti na samo svoju mjeru i zatvoriti ga za život, za pokušaj iscjeljenja, za sve druge oko sebe.
Najviše nedostaje…
Ako tražite pomoć, morate željeti da vam bude bolje, ako želite razumijevanje, morate se potruditi objasniti što vas to boli, ako želite život, morate željeti živjeti.
Vrlo brzo ovi maleni koji prolaze kroz grad na ramenima svojih očeva, kao i ovi drugi koji su tih dana zatvoreni u svojim kućama, pokazat će nam sve što smo ih naučili, a onda će možda biti kasno za bavljenje njima, jer smo sve vrijeme potrošili baveći se sobom.
Hoćemo li onda biti spremni od njih tražiti oprost za pun grad prazan od života? Od svih pijeteta i sažaljenja, Vukovaru danas najviše nedostaju kolači na dvorištu i normalnost.
Izvor: Al Jazeera