Piše: Kristen Saloomey
U stanu Ryana Smitha nalaze se dva velika televizora i tri sistema za videoigre: Xbox i Playstation u spavaćoj sobi, te Wii u dnevnom boravku. Kaže da je odrastao igrajući Marija i MS Pac-Man, a danas recenzira najnovija izdanja igara za različite medije. Da, videoigre, industrija od 25 milijardi, danas su toliko popularne da imaju profesionalne recenzente.
Smith priznaje da još uvijek igra iz zabave, čak se vikendom okuplja sa društvom da igraju “pucačinu iz prvog lica”, Call of Duty, trenutno najigraniju u zemlji.
Popularnost u realizmu
Jedan od razloga silne popularnosti je realizam – od stvarnih lokacija u kojima se radnja dešava, preko oružja koje se koristi, do krvi koja šiklja kada se meta pogodi. Igrači mogu preuzeti ulogu američkog vojnika ili plaćenika, te birati iz široke lepeze autentičnog naoružanja.
“Fokus je nekada bio na Drugom svjetskom ratu”, kaže Smith, dok objašnjava kako su igre evoluirale. “Vremenom, preselile su se u moderniji, realistični tip igara sa oružjima koja zaista postoje.”
U posljednje vrijeme, međutim, on i mnogi drugi, postavljaju pitanje da li je moguće povezati igre i nasilje koje se dešava u stvarnom svijetu.
Nakon napada u Newtownu, u kojem je život izgubilo 26 učenika i profesora, zamjenik izvršnog direktora Nacionalne asocijacije za naoružanje (NRA), Wayne Lapierre, bez mnogo oklijevanja uperio je prstom u “kvrgavu, korumpiranu i korumpirajuću industriju u sjeni, koja prodaje i sije nasilje protiv vlastitog naroda” – industriju videoigara.
Neki proizvođači igara plaćaju proizvođačima oružja da repliciraju njihovo oružje u igrama, pa proizvođači oružja imaju i dodatnu korist.
Odgovor proizvođača igara je da ne postoji ubjedljiv dokaz koji će povezati igre i nasilje van virtuelnog svijeta. Ali ni oni, a ni Lapierre, ne mogu poreći snažnu vezu između igara i industrije naoružanja.
Smith je prvi put postao zabrinut kada je na internet stranici igre Medal of Honor vidio poveznicu za proizvođača oružja McMillan. Ta reklama se nalazila na podstranici sa partnerima, pored poveznice za Magpul, koji proizvodi optiku i šaržere za municiju. Čak se mogao pronaći i promotivni video Magpul pribora.
Proizvođač Medal of Honora, EA (Electronic Arts) uklonio je poveznice nakon što im je Ryan poslao pismo, ali veze između igara i oružja ne prestaju tu. Članak na internet stranici eurogamer.net, kojem je i Ryan doprinio, detaljnije pojašnjava sjenovitu vezu.
Ukratko, neki proizvođači igara plaćaju proizvođačima oružja da repliciraju njihovo oružje u igrama, pa proizvođači oružja imaju i dodatnu korist.
Stručnjaci za oglašavanje mi kažu da su videoigre na meti mnogih kompanija, od Nissana do Nikea, koji žele na taj način prići željenoj, mlađoj muškoj populaciji.
Da bih bolje razumjela zašto se stari igrač poput Smitha počeo brinuti zbog igara od kojih zarađuje za život, upoznao me je sa svojim trinaestogodišnjim nećakom Aidinom, u Springfield, Illinois.
Aidin je veliki ljubitelj igre Call of Duty. Posjeduje kolekciju “oružja na kuglice”, oružja koji ne ispucava pravo streljivo – ali koje je bazirano na naoružanju iz igre. Pokazao mi je svoju repliku Colta M1911.
Neočekivano, oružje je zaista teško i lako bi se moglo zamijeniti za pravu stvar.
“To je neprestana akcija”, objašnjava Aidin šta mu se sviđa u igrama. “Volim puno akcije.”
Aidina su nedavno suspendirali u školi jer je ponio jedan od svojih pištolja. Kaže da je od djeda ponio pušku kući i da je zaboravio u ruksaku.
Aidinovi baka i djed – roditelji Ryana Smitha – pomogli su mu u odgajanju od kada je Aidinu bila samo jedna godina, a kada su mu se roditelji razveli.
On i danas kruži između njih i ponovo udate majke.
“Vidjeti nećaka opsjednutog igrom Call of Duty”, kaže Smith, “i kako govori o stvarnom oružju, kako poznaje veličine šaržera i specifikacije, to me uznemiruje.”
Aidinov djed Mark Smith, kupio mu je puške i igre, koje djeca mlađa od 18 godina ne bi trebala kupovati bez odobrenja roditelja. On kaže da se kao dijete igrao “policajaca i lopova” i ratnih igara, te da ne vidi mnogo razlike od današnjih igara. I vjerovatno nije sam u takvoj misli.
“Imao je prijatelja koji je igru dobio prije njega, a mislili smo da su roditelji prestrogi”, objašnjava Smith. “Rekli smo, pa kada ćeš je igrati kod prijatelja, možeš i u svojoj kući imati kopiju.”
Nije baš da Aidin, ili bilo koje dijete – može na internetu kupiti oružje. Postoje ograničenja za kupovinu oružja na internetu koja to zaustavljaju. Ali, pravo oružje je dostupno u mnogim američkim domovima, uključujući i Aidinov.
Ubijanje vremena
Njegov djed, ratni veteran, drži nekoliko pušaka u istom ormariću u kojem su i Aidinove puške. One vise na zidu u istoj sobi u kojoj Aidin igra videoigre (municiju drži u sefu).
Aidin mi govori da zna razlikovati oružje i pravu stvar, a da igre koristi da “ubije vrijeme”.
Njegovom ujaku je to uznemirujuće blizu. On zna da se Aidinu primiču prevrtljive tinejdžerske godine, da ima problema u školi i da dolazi iz razorenog doma.
“Vidjeti nećaka opsjednutog igrom Call of Duty”, kaže Smith, “i kako govori o stvarnom oružju, kako poznaje veličine šaržera i specifikacije, to me uznemiruje.”
Adam Lanza, napadač iz Newtowna, bio je strastveni igrač pucačina iz prvog lica. Predsjednik Obama pozvao je Kongres da odobri dodatna sredstva za istraživanje o mogućoj povezanosti nasilja i videoigara.
U međuvremenu, veze između industrije igara i oružja vrebaju u sjenama, i sobama dječaka poput Aidina.
Izvor: Al Jazeera