Piše: Boris Cigler
U zemlji gdje se i dalje najviše priča o prošlosti, gdje sadašnjost ne budi nikakvu nadu za bolje sutra, malo ko razgovara, priča o budućnosti. Budućnost je daleka, nedohvatljiva, ranjena, skoro fatalno, prošlošću, strukturalnim nedostatkom znanja i sposobnosti, korupcijom s jedne, te neshvatljivom indolentnošću i tolerancijom iste s druge strane.
Baš kao što su konju navučene klapne koje mu ne dopuštaju da gleda sa strane i vidi široko, tako su na oči našeg društva, vrlo svjesno i namjenski, navučene zavjese koje ne propuštaju svjetlo. U mraku se, ipak, najbolje krade, najmanje vidi ko je ko, ko šta zna, a ko šta ne zna i ne umije. U mraku je ljude strah, u mraku ljudi ne vide dalje od svog nosa… Baš zato ja hoću da pričam, hoću da pišem o budućnosti.
Priznajem, kada si u zemlji, izložen medijima, serviranim pričama, okruženjem, ali i realnim ekonomskim problemima, nije nimalo lako niti jednostavno misliti o budućnosti. Ulazak i izlazak u realnost Bosne i Hercegovine je kao vježba izdržljivosti ronjenja, odnosno zadržavanja daha. Ispod vode si, veliki je pritisak, uši samo što nisu prokrvarile i možeš misliti samo na jedno – kako do sljedećeg daha. Pogled ti se muti, ne vidiš, ne čuješ. Da svjetla ima, da svijet i uređenje društva, ekonomija i ljudi, ipak, mogu biti bolji, nakratko shvatiš svaki put kad uspiješ izaći van. Na poslovni put, godišnji odmor ili pak prvomajski inostrani uranak. A onda opet zaroniš sve do sljedećeg daha. No svjetla ima. Istina, do nas ne dopire, ali tračaka, ipak, ima.
U svom tom silnom mraku i ne čudi da je Bosna i Hercegovina ekonomska crna rupa Balkana. Glavne ekonomske karakteristike su visoka nezaposlenost, izuzetna nelikvidnost tržišta – možeš zaraditi, ali pitanje je hoćeš li i kada naplatiti, te izrazito visoka pravna nesigurnost i nefunkcionalnost institucija. Imao sam priliku krajem prošle godine intenzivno ići na sastanke u Beograd i Zagreb i svaki put bih se iskonski čudio koliko su ljudi poslovniji, procesi ekonomičniji i kompanije obrazovanije. Lakše bih zakazao sastanak preko LinkedIn poslovne mreže u zemlji gdje ne znam nikoga, nego u zemlji gdje sam rođen i gdje radim.
Razloga za tu očitu razliku u poslovnosti ima mnogo – od većeg tržišta, boljeg sistema obrazovanja, većih i viših nivoa odnosa sa inostranstvom, te prisutnosti većeg broja stranih korporacija koje sobom nose znanje, korporativnu kulturu poslovanja i komunikacije. Na kraju, sigurno i prisutnost autoputa kojeg mi nemamo. U razgovoru sa prijateljem iz kompanije Procter & Gamble saznao sam da neki brendovi jednostavno ne ‘ulaze’ u BiH, jer su u konačnici zbog troška prevoza (pre)skupi na polici.
Ne postoji mehanizam pristupa inostranim tržištima, a sam proces izvoza je toliko komplikovan da ga je praktički nemoguće realizirati. Šta i kako onda izvoziti u takvom okruženju? Znanje i rad. I to kroz proces outsourcinga.
Nema brendova na tržištu – nema marketinških budžeta. Nema budžeta – nema marketinga. Nema marketinga – upitan je opstanak marketinških agencija.
Dakle, sve su to elementi koji se u našoj zemlji ne mogu u kratkom roku promijeniti, samim tim ni njihovi efekti biti prisutni, ali treba ih idenfitikovati i biti ih svjestan. Proces demontaže nerazumnog sistema vlasti, koji je tako malu zemlju podijelio na dva potpuno desinhronizovana dijela, ekonomski nazovi cjeline, koja su jedna drugoj izgovor za vlastitu nesposobnost i ekonomsku neisplativost, morat će se desiti, ali proces neće biti brz i bezbolan.
Ekonomska strategija zemlje, barem deklarativno, okrenuta ka razvoju tradicionalnim industrijama – šumarstvu, rudarstvu i metaloprivredi, nisam siguran, možda i turizmu, te se ove industrije i sektori, navodno, tretiraju kao da su od državnog/ nacionalnog značaja. Kažem, navodno, jer se ne sjećam kad je državna institucija uspjela osigurati, recimo, izložbeni salon za bh. proizvođače namještaja u inostranstvu kao što je USAID – SIDA FIRMA projekt nedavno ili barem organizovala neki poslovni networking sastanak.
Vlada FBiH je vlasnik kompanije BH Airlines, čije poslovanje kontinuirano finansira budžetskim sredstvima, odnosno subvencionira karte – i domaćim i stranim putnicima, ali im nikad nije sinula ideja da, recimo, urade neki networking sastanak za šumarsku, rudarsku, metalnu industriju u destinacijama gdje taj isti BH Airlines leti – Istanbul, Zurich, Copenhagen, pa vlasnicima bh. firmi obezbijedi besplatnu ili subvencioniranu kartu.
Kad se već novac poreskih obveznika troši na subvencioniranje karata ili ako je to pitanje državnosti, barem neka se troši u nešto što će možda imati pozitivnog efekta na biznis. Posljedično i na napredak bh. ekonomije. O Vladi RS-a i njenoj nazovi aviokompaniji, nazovi aerodromima. nema smisla ni govoriti.
Strategija je da se izvozi, dok ne postoje mehanizmi za efikasan izvoz. Ne postoji mehanizam pristupa inostranim tržištima, a sam proces izvoza je toliko komplikovan da ga je praktički nemoguće realizirati, što je posebno izraženo u prehrambenom sektoru. Bosna i Hercegovina vrlo često ne može izvoziti, jer nema laboratorije ili institucije koja bi provjeravala proizvode prije plasmana na tržišta EU-a.
Šta i kako onda izvoziti u takvom okruženju? Znanje i rad. I to kroz proces outsourcinga.
Outsourcing podrazumijeva prepuštanje dijela poslovnih aktivnosti, koje nisu od suštinske važnosti za poslovanje kompanije, vanjskom partneru, a najčešće je riječ o procesima koji su radno intenzivni (dakle, gdje je u kreiranju usluge/ proizvoda najviše zastupljen ljudski rad). Outsourcing proces obično se dešava na relaciji iz zemlje sa visokim dohotkom ka zemlji sa niskim dohotkom – gdje su satnice mnogo niže, a samim tim i cijena „proizvodnje“ finalnog proizvoda/ usluge.
Zadržavanje mladih u zemlji
Outsourcovati se tehnički mogu sve usluge ili segmenti poslovanja koji ne podrazumijevaju fizički, lice u lice, kontakt sa kupcem, tj. konzumentom proizvoda/ usluge. Dakle, outsourcovati se može skoro pa sve, od prevođenja dokumenata, korisničke podrške, pa i prodaje – poznatih call-centara, pa do web programiranja, obrade podataka, obrade fotografija do dizajna, kompozicije muzike, produkt dizajna, razvoja web stranica, aplikacija, softwera i čega sve ne.
Smatram da je outsourcing tračak svjetlosti i budućnost Bosne i Hercegovine iz više razloga. Prvo, outsourcingom se zadržavaju mladi i obrazovani ljudi u zemlji, koji svoje usluge i znanje prodaju u inostranstvo bez da napuštaju zemlju.
Istovremeno su obično u prilici da zarađuju natprosječan prihod u poređenju sa lokalnim prilikama. Dalje, outousrcingom se obezbjeđuje vrlo brz priliv svježeg novca i kapitala, a sam proces se dešava preko interneta, koji je, naprimjer, u poređenju sa izvozom kamiona namještaja mnogo efikasniji.
Outsourcingom se kreiraju nova radna mjesta i to za kvalifikovane – obrazovane radnike.
Treće, outsourcingom ne trošimo ograničene resurse zemlje – šumu, rude, metale – kojih će kad-tad nestati, a koje trenutno prodajemo kao sirovine – po vrlo niskim cijenama. Outsourcing obezbjeđuje kontinuirani kontakt sa inostranstvom – razvijenijim tržištima i najbrži transfer znanja i priliku za učenje, ne samo iz oblasti procesa koji se outsourcuje nego i svih drugih vezanih djelatnosti.
Transfer znanja znači priliku za uvođenje inovacija, ali istovremeno i podizanje nivoa znanja ljudi, te poslovne i korporativne prakse koja se kasnije širi na druge kompanije – one koje posluju isključivo unutar zemlje. Slično se postiže i direktnim stranim investicijama, ali iz poznatih razloga njih nema, niti će ih skoro biti.
Ko će uložiti u zemlju sa 180 ministara i ministarstava? Outsourcingom se kreiraju nova radna mjesta i to za kvalifikovane – obrazovane radnike. Bez namjere da bilo koju djelatnost definišem manje vrijednom, za bilo koje društvo je bolje da ima više visokoobrazovanih programera koji ostvaruju visok dohodak, nego niže obrazovanih rudara, drvosječa i slično.
Otvaranje outsourcing kompanija znači automatski rast poslovanja svih kompanija koje se mogu vezati za poslovanje te kompanije – od računovodstvenih firmi, firmi koje prodaju računare i rade servis IT sistema, marketinških agencija, pa ako hoćete i industrije namještaja – opremanje potrebnih kancelarija. Na kraju, outsourcing, kao trend rasta u kriznim vremenima i u budućnosti, gdje je aktuelno kreiranje ušteda troškova, može imati samo rast.
Fabrike budućnosti
Gdje i zašto vidim priliku za Bosnu i Hercegovinu? Nizak nivo prihoda – koji jeste problem, u kontekstu outsourcinga je prednost, tačnije prilika. Radni sat je značajno jeftiniji u odnosu na zapadnu Evropu, pa čak i regiju – Hrvatsku, Sloveniju, možda i Srbiju. Visoka nezaposlenost – kompanije imaju dovoljno veliko tržište nezaposlenih, a eventualno pitanje kvalificiranosti se može riješiti obukom.
BiH, ipak, ima visok nivo visokoobrazovanih ljudi. BiH je, ujedno, geografski izuzetno blizu zapadnoj Evropi, a kultura je mnogo bliža evropskoj od, recimo, kulture jedne Kine ili Indije. BiH zbog rata ima i dosta veliki broj ljudi koji govore strane jezike, engleski i njemački prvenstveno.
Indija je outsourcing svjetska sila broj jedan, a unutar outsourcing sektora zaposleno je 2,8 miliona ljudi. Da uzmemo kao mogućnost da je cilj za narednih 10 godina u BiH samo jedan posto od toga, to bi značilo 28.000 natprosječno plaćenih radnih mjesta, te 500 miliona dolara godišnjih prihoda.
Velika je prilika što se, osim Indije, koja jeste jeftinija, ali je predaleko za većinu zemalja u EU-u, niti jedna druga zemlja na evropskom kontinentu nije nametnula kao outsourcing destinacija. Prema pregledu top 100 outsourcing destinacija svijeta Tholons konsultantske kompanije – prvih 10 pozicija drže zemlje jugoistočne Azije, te Indija. U prvih 20 pozicija pojavljuju se samo Poljska i Češka Republika. Rumunija, Hrvatska, Bugarska su prepoznati kao potencijalni budući centri. Cijena koštanja sata je mnogo niža u BiH nego u bilo kojoj od tih zemalja.
Indija je outsourcing svjetska sila broj jedan, a unutar outsourcing sektora zaposleno je 2,8 miliona ljudi. Ekspanziju je doživio tokom devedesetih godina. Taj sektor je u 2012. godini zaradio (čitaj: uvezao čistog novca) u vrijednosti od 50 milijardi američkih dolara.
Da uzmemo kao mogućnost da je cilj za narednih 10 godina u BiH samo jedan posto od toga, to bi značilo 28.000 natprosječno plaćenih radnih mjesta, te 500 miliona dolara godišnjih prihoda.
U BiH sam u zadnje vrijeme upoznao, tj. čuo za nekoliko kompanija koje posluju na tom principu. Neki su se prijatelji i zaposlili, a samo one za koje ja znam u totalu upošljavaju blizu 200-500 radnika. To su fabrike budućnosti. Neki će reći da je sektor usluga sektor manjih brojki, cifri, no, recimo, trošak samo jedne iPhone aplikacije, Angry Birds – trenutno najpopularnije igrice na svijetu, procjenjuje se na više od 250.000 dolara.
Na kraju, visokoobrazovanog radnika, programera, dizajnera sa natprosječnim dohotkom i sa stalnim kontaktom sa inostranstvom mnogo je teže držati u mraku nego drvosječu u šumi ili rudara u rudniku.
Izvor: Al Jazeera