Piše: Filip Mursel Begović
Iako slovi kao srpski pisac, prvotno pišući na srpskom jeziku, Mirko Kovač (Petrovići pokraj Bileće 1938. – Rovinj, 2013.) je 19. kolovoza preselio na bolji svijet kao svestrani književnik četverac, dakle, s obzirom na topografiju rođenja na tromeđi, a prvotno s prebivalištem u Beogradu, bit će da je i srpski i hrvatski (u Hrvatskoj boravi od 1991. godine), i crnogorski i bosanskohercegovački spisatelj.
Mnoge su agencije izbacile tragikomičnu vijest da je umro jedan od najvećih „jugoslavenskih pisaca“ (iako je više pisac evropskog jugoistoka), što donekle ima logike jer su ga Srbi protjerali kao buntovnog psihotika, Hrvati pak, barem jedan dio, tolerirao je njegov prijezir spram nacionalnog isticanja, Crnogorci su zbunjeni ili indiferentni te će se naknadno oglasiti, a Bosanci i Hercegovci, koji mu prvi objavljuju izbor iz djela u Sarajevu godine 1990., vrlo su oprezni s obzirom na još uvijek otvoreni književno identitarni „dosje“ Andrić.
U svakom slučaju napustio nas je jedan od najvećih južnoslavenskih književnika i upravo takve jezične i političke provinijencije, a ne uskotračne jugoslavenske, koji je u trećoj dobi izjavio da mu je najlakše plivati u hrvatskom moru.
Političke i ideološke osude
Kovača su istinski pogodile političke i ideološke osude već pri izlasku njegovog prvog romana „Gubilište“, koji je napisao s 23 godine. Pisalo se da je riječ o „crnoj slici svijeta“, dakle, uz izostanak socijalističkog optimizma, ali i o autoru koji ne razbija glavu čiji je pisac.
Iz Srbije je naprosto bio protjeran ili izgnan od tvrdih šovinista (Šešeljevih radikala i Arkanovih pristalica koji ga na jednom nastupu i ozljeđuju) od kojih su mu neki bili i prijatelji s kojima napokon nije mogao dijeliti istu životnu i jezičnu sudbinu.
Po vlastitoj savjesti normirao je svoj život i moralnost mimo tzv. „balkanske krčme“. Već u romanima s kojima postiže visoke naklade, a to su „Životopis Malvine Trifković“ iz 1971., zatim u romanima „Rane Luke Meštrovića“ (Nagrada „Milovan Glišić“, također iz 1971. kada mu je rečena nagrada i oduzeta, a knjiga povučena iz prodaje, iako je već 1988., u dopunjenom izdanju, za nju primio Andrićevu nagradu) i “Vrata od utrobe“ („Ninova nagrada kritike“ i „Nagrada željezare Sisak“) te „Ruganje s dušom (koji redom izlaze u Zagrebu 1978.), on ostrašćeno nacionalno isticanje s prijezirom odbacuje i to u bilo kojoj sredini u kojoj je prebivao i književno djelovao – uglavnom na relaciji Srbija, Hrvatska, BiH.
Pisao je, hrabrost rulje čini zbir plašljivaca, u kojoj možete biti izazvani da nekome odrubite glavu. Masa, naime, uvijek traži nešto brutalno.
Za splitski Feral Tribune pisao je žestoke kritičko memoarske tekstove o književnim veličinama – preispitujući njihovu književno povijesnu verifikaciju – pomičući ih s pijedestala ili postavljajući ih na nj.
Usudio se tako progovoriti o Marinkoviću, Andriću, Selimoviću i Crnjanskom – o svojim uzorima. Posebno su burno u javnosti odjeknuli njegovi scenariji za filmove „Okupacija u 26 slika“ i „Pad Italije“ , ali i filmovi „Večernja zvona“ (koji se temelji na romanu „Vrata od utrobe“), „Muke po Mati“, „Tetoviranje“ i „Uvod u drugi život“. Nije mu bio stran ni srpski ni hrvatski arhaični jezik, a posljednja dva desetljeća, u Rovinju, koji je po njegovim riječima bio njegov prirodni izbor stanovanja, a po riječima Borisa Marune, da je hrvatstvo za njega godine 1991. bilo moralna kategorija – iako je vrlo kritički pisao o zbivanjima u doba kada je Tuđman bio na vlasti.
Kovač se otvoreno suprotstavio nacionalističkim orgijama početkom 90-tih u Beogradu, a neki su zbog toga tvrdili da je na tajnom popisu za likvidaciju. Neštedimice i dalekovidno je raskrinkao Miloševića i upustio se u polemiku s Emirom Kusturicom.
Pisao je: „Daleko smo od toga da je prošlost prošla, a budućnost je metafizički pojam i mi se nemamo za što hvatati, nego za ono što je prošlo“. Možda i zbog toga na beogradskom Filološkom fakultetu do danas nema ni jedne disertacije o Kovačevu velebnom književnom opusu. Profesori su savjetovali studentima „da ne preuzimaju njegov krst na svoja pleća“.
U Rovinju je napisao i novu verziju „Ruganje s dušom“, zatim i druge romane: „Kristalne rešetke“, „Grad u zrcalu“ te pripovijetke „Ruže za Nives Koen“. Napokon i u Hrvatskoj je primio nekoliko prestižnih nagrada: Nazorovu, Šenoinu, Kiklopa i nagradu Jutarnjeg lista. Bio je nerazdruživi prijatelj s Danilom Kišom pa je jednom zgodom izjavio: „više vrijedi jedna rečenica D. Kiša nego sve te kupusare Dobrice Ćosića i sličnih mu“.
Protivnik ‘palanačkog duha’
U tom smislu ostavio je svojevrsni politički testament u knjigama eseja „Elita gora od rulje“ i „Cvjetanje mase“. I ne samo stoga, bio je osporavan, ali je imao nepodnošljivu i nezaobilazno privlačnu snagu, sloveći kao pisac koji je pobijedio duhovno siromaštvo.
U javnosti je odjeknula i njegova prepiska s beogradskim književnikom Filipom Davidom u kojoj je izložio, kako je pisala kritika 1994. godine, slikovit prikaz balkanskog rasula, postavljajući pritom i pitanje dvojnog egzila, te prikaz devijantnog i primitivnog nacionalizma koji je inficirao i arbitre u vrhovima društva na prostorima ex-Jugoslavije. Knjiga „Pisma“ tretira pogubnost rata i poziva na polemičko preispitivanje čovječnosti.
Posebno se u Srbiji nemilice suprotstavljao srpskom „palanačkom duhu“ i izvorima srpskog nacizma pa i u onih koji su se pozivali na Boga, pa postali politički mnogobošci i krivci za nastanak udesa nekulture. Ukratko, ustrajno se suprotstavljao „cvjetanju mase“ i „volji rulje“ te zavedene „svjetine“ čija su jalova mišljenja uvijek udaljena od istine.
Uostalom, pisao je, hrabrost rulje čini zbir plašljivaca, u kojoj možete biti izazvani da nekome odrubite glavu. Masa, naime, uvijek traži nešto brutalno. Naravno da je tim riječima aludirao na Miloševićev režim i njegove posljedice. Citirao je pritom slikara, esejistu i pjesnika Miru Glavurtića (Hrvata koji je također bio prisiljen izbjeći iz Beograda) po kojem riječi „vožd“ i „vođa“ odjekuju kao „đa-vo“.
Iako se njegova djela žanrovski prelijevaju, jer je proglašavan i prvim postmodernistom, Kovač je točno, iako u fikciji, locirao život, njegovu nutrinu i sjećanje na nj. „Život je traganje za životom“ govorio je, a ima i pitanja na koja nije mogao odgovoriti, na primjer čiji je i koje je nacije. Smatrao je da nacija nije ono što ti je Bog udahnuo, jer, mi odlučujemo o svome mjestu, stoga mu je rad na filmu bio kao čitanje života.
Nisu mu bile strane teme inform-biroa, razne političke igre, crni val i mnoge hajke na čovjeka. Primjerice, zabranjeni film „Lisice“ bio je nagrađen u na festivalu u Puli, ali u Beogradu nije nikada prikazivan, jer su neki njegovi nazovi-prijatelji o njemu pisali kao o izrodu i sablasti. Za to je bio dovoljan i argument da ga je dojila muslimanka, inače dobra prijateljica njegove majke, a muslimani su tad bili smrtni neprijatelji. To je vrijeme kada su mu „dobronamjerni“ drugovi iz vrhova policije savjetovali da se izgubi na neko vrijeme, doba telefonskih prijetnji, bušenja guma, upadanja u stan, prijetnja škorpionima i razbijanja glave.
Ne čudi zato što su mu romaneskni i filmski likovi živi ljudi, ali s dolaskom u knjigu ili u scenarij oni postaju posve novi ljudi. Pritom, znao je mudro reći da su ga razočarali svi oni u koje je vjerovao, a oni su ga razočarali. Koliko je to povezano s datumom njegova rođenja ne znamo i nikada nećemo saznati. Naime, književnik Miljenko Jergović u zagrebačkom Jutarnjem listu ovih dana piše da je Mirko Kovač rođen na dan kada katolici slave Stjepana Prvomučenika, jednoga od sedam prvih đakona crkve, osuđenog i kamenovanog zbog blasfemije.
Kako je primljen u Hrvatskoj zorno ilustriraju za života primljene nagrade, a zatim in memoriam tekstovi i izjave u medijima ovih dana. Njegove poštovaoce, nadalje, tješi činjenica da je pisanje Mirka Kovača bilo ujedno i njegova najveća sloboda iz koje je proizišla vrijedna književnina kao ljepotna opomena onima koji znaju čitati istinu o tegobnu životu.
Na kraju, u povodu njegove smrti, uzrokovane dugom i teškom bolešću, svoja sućutna pisma obitelji književnika poslali su predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović.
Izvor: Al Jazeera