Sterilizacija u buretu za desetine hiljada ranjenika

Piše: Bakir Nakaš

Posebno sam vezan za 2. mart 1992. godine, prve barikade i demonstracije. Tada sam bio pripadnik Jugoslovenske narodne armije, potpukovnik i načelnik Zaraznog odjeljenja Vojne bolnice.

Mobilisani smo već 1991. godine, na neki način, nekad u bolnici, nekad van nje, na terenu, a od februara 1992. godine uvedene su sedmične dežure, pa smo po sedam dana bili u bolnici.

Kad su demonstracije počele 2. marta, taj datum mi je ostao u sjećanju jer sam taj dan ostao bez oca. Slučajno je majka javila mojoj supruzi da je otac otišao kupiti cigarete, nije se vratio za neka dva-tri sata. Onda smo pokušali dobiti informaciju o njemu po bolnicama, dok mojoj supruzi nije naumpalo da vidi u mrtvačnici, što mi je bilo van pameti. I našli smo ga tamo.

Saznali smo da mu je na ulici pozlilo, taksi ga je dovezao do bolnice, međutim, već je bio mrtav i to je bio jedan od razloga koji je meni promijenio cijeli tok dešavanja tog marta. Sva dešavanja koja su tada, bila ta lična tragedija mi ih je, možda, zasjenila. U takvom stanju sam i dočekao april, kada su počela prva granatiranja, prve artikulisanije reakcije građana koji su pružali otpor demonstrirajući, pokušavajući zaustaviti divljački odnos snaga Srpske demokratske stranke.

Tokom aprila i marta građanski otpor išao je kroz medije i tako da je to na jedan način bila okupacija koja mi je pomogla da to lakše preživim.

Manji broj pacijenata

Druga karakteristika tih dešavanja je bila da se naglo smanjio broj pacijenata u bolnici. Bili smo otvorenog tipa, posljednjih godina gotovo 70 posto naših pacijenata su bili civili, da bi sa promjenama u Hrvatskoj 1991, a pogotovo u Bosni i Hercegovini početkom 1992. godine, ljudi počeli izbjegavati bolnicu, tako da je broj pacijenata bio sve manji.

To nam je smetalo i osjećali smo da smo dobili neki prefiks “četnički”, već se tu znalo šta se može očekivati. Unutar same kuće počela se primjećivati neka podvojenost koja je bila umjesto ranijih druženja i sastanaka koji su bili sa svima i svakodnevno. Osjetite da imaju neki drugi sastanci i zaključci koji su drugačije definisani. Ja sam to primijetio jer sam bio predsjednik Savjeta za bezbjednost bolnice. Međutim, apsolutno nisam bio konsultovan ni o čemu, a bezbjednost se potpuno transformisala i osjetio sam nešto što je bilo potpuno drugačije.

Ono što je za mene, na neki način, bilo drastično je da se dijeli naoružanje, i to je tako dijeljeno da su  neki načelnici dobijali “škorpione”, neki poluautomatske puške, s ciljem odbrane bolnice. Sve, ne znam od čega, a ono što je bilo karakteristično za one koji su bili oficiri muslimani – oni nisu dobijali gotovo ništa. Oni su imali svoje vlastito naoružanje, pištolj koji zadužuju, i tako se osjećala podvojenost i ona je bila signal da će se nešto desiti.

U tom periodu su počela granatiranja. Nema pacijenata, ljudi zaobilaze bolnicu. Neki vojni režim u ustanovi. Već su neki ljudi u februaru ili martu napustili bolnicu i otišli na klinički centar. Ja sam se 8. aprila, u društvu nekih svojih prijatelja, kad sam čuo da padaju granate, popeo na osmi sprat, na stranu ka istoku, i vidio da sa linije Obhodže, Borija ispaljuju granate koje padaju na ulice u Starom Gradu, gdje je meni majka ostala sama.

Vide se eksplozije, vatra, dim, čujete šta se dešava i to mi je bila kap u čaši i u tom momentu sam se opredijelio da želim da napustim armiju i bolnicu.

Jedna rečenica

Interesantno je da to ne bi bilo tako jednostavno da nismo imali jednog čovjeka koji je bio načelnik Vojne bolnice dr. Tomislav Taušan koji je tada bio bosanski orijentisan čovjek, osoba kojoj je bilo stalo do multietničnosti, multikulturalnosti i svega što je bila Bosna i Hercegovina. Mi smo gotovo više od pola sata intenzivno razgovarali o tome da li da idem, da li da ne idem, zbog čega idem, što neću da ostanem, šta gubimo, šta dobijamo… i na kraju je prevladalo moje opredjeljenje da idem.

Ja sam u jednoj rečenici napisao: “Želim da napustim službu u JNA-u jer sa brda napadaju Sarajevo, a JNA ne čini ništa da ga odbrani.” Ono što je bila veličina tog čovjeka jeste da me pustio da izađem slobodno iz bolnice, iako je imao naređenja da svi oni koji napuštaju armiju, a oficiri su, trebaju se uputiti u Lukavicu, u personalnu komandu, gdje bi trebali da se, kao, razduže.

Tako da se ja i dan-danas vodim, pod navodnicima, kao dezerter JNA, jer nikada nisam zvanično razdužen, iako mi je prestao radni odnos. To su pokušali u Hagu da iskoriste u nekoliko navrata (pet puta sam bio svjedok), pokušali su da potenciraju to pitanje neke moje lojalnosti, kako se ja u jednom momentu opredjeljujem ovako, u drugom onako.

Ono što sam osjetio kada sam izašao iz bolnice bilo je veliko rasterećenje, iz bolnice koju sam volio i za nju živio i radio. Bio sam načelnik Zaraznog odjeljenja koje je imalo 40 i nekoliko kreveta i mali tim sa jednom doktoricom i sestrom. Šalili smo se da smo odjel za razne bolesti, jer je tu bilo svega.

Kad sam krenuo, sa nekim ljudima sam se pozdravio, sa nekim nisam. U očima se vidjela diferencijacija kako vas neko gleda. Uslijedilo je onda razmišljanje da li je to bila ispravna odluka. Počelo je opet granatiranje Sarajeva…

Zanimljiva stvar, 9. aprila sam se prijavio na biro rada i evidentiran sam kao nezaposlen, potom sam se prijavio u štab Teritorijalne odbrane, gdje su mi rekli da im ne trebaju “četnički oficiri”, jer sam potpukovnik JNA-a i, ako hoću neki angažman, mogu biti zapisničar, voditi evidenciju o broju oboljelih od zaraznih bolesti, od proljeva, što sam ja odbio i zaposlio se na kliničkom centru kao infektolog.

Dženaza i sahrana

Cijeli april je bio transformisanje od stabilnog života oficira sa karijerom koja ide ka pukovniku, za što sam bio ispunio sve uvjete. Odjednom gubim oca i na neki način sam u strahu.

I moj brat Abdulah Nakaš je radio u bolnici. Bio je civilno lice. Mnogi misle da je bio oficir, no nije. Bio je rezervni kapetan prve klase i izuzetno obrazovan kada je riječ o vojnom dijelu i, zbog tih i hirurških sposobnosti, odmah na početku rata je mobilisan u Gradišku, zajedno sa timom, gdje je bio i u momentu smrti oca, pa smo ga zvali da dođe.

I ta dženaza je momenat koji je za mene ostao poseban. Dženaza je bila 4. marta, a istog dana je srpski svat Nikola Gardović sahranjen na Barama. Dženaza je prolazila iz muslimaske kapele, sahrana iz pravoslavne, pa su se te dvije ceremonije ukrstile na platou. Mnogi kažu da je tu bilo i ljudi koji su kasnije postali velike vojvode i ljudi iz Patriotske lige koji su postali veliki borci, bilo je mnogo ličnog naoružanja, ali je sve prošlo mirno.

Onog momenta kad sam napuštao JNA brat je bio mobilisan u Vojnu bolnicu na Sokocu, gdje je bila otvorena bolnica koja je trebala raditi u svrhu njihovih zadataka. To je meni bio zadatak da od Taušana tražim da moj odlazak nema reperkusije na mog brata i njegov rad. Sreća je bila da je brat, uz pomoć svojih prijatelja Srba sa Pala i sa Sokoca, bezbjedno ušao u Sarajevo.

Mene su u nekoliko navrata pozivali da se vratim, a bilo je i pitanje da li ostati ili ne ostati u gradu. Dosta mi je ljudi sugerisalo da odem, jer sam, kao, napustio armiju, te postoje neki spiskovi za likvidaciju, “nemoj spavati kući”, govorili su, ali sam odabrao da ostanem sa suprugom i dvoje djece i tako je bilo do 10. maja, kada sam se vratio, jer je devetog JNA izašla iz vojne bolnice. Igrom slučaja, predložili su da budem direktor, što sam prihvatio, misleći da će to biti kratko, ali je ostalo 21 godinu.

Kada su poginule Suada Dilberović i Olga Sučić već sam bio van bolnice, no imao sam kontakte i većina ljudi koji su bili bosanski, i humanistički, orijentisani osjećali su to kao gubitak dijela sebe. U pričama nije provejavalo stavova koji su bili protiv ovakvog mišljenja, koje je bilo humano, “izgubili smo jedan život”, “poginula je nevina osoba”, no bilo je i onih koji su trljali ruke zadovoljno.

To je bilo evidentno i kad su polazili iz bolnice, govorili su “mi ćemo vas uništiti” i pokušali su odnijeti opremu, no nisu uspjeli.

Grube tranzicije

U tom periodu sama bolnica je doživjela, zapadnjački rečeno, veoma grube tranzicije. Prva je bila iz vojne u civilnu ustanovu, druga je bila iz mira u ratno doba, a treća je bila da iz dobrosituirane, organizovane i uređene cjeline dobijete cjelinu bez energenata, vode, struje, svakodnevno granatiranu.

Činjenica je da je onog dana kada je JNA napustila bolnicu ostalo svega 35 zaposlenika, slovom i brojem, najviše radnica i sestara i šest ili sedam doktora. Tako je od 600 zaposlenih ostalo 35 zaposlenih i 50 pacijenata i u takvom okruženju smo trebali organizovati zdravstvenu zaštitu.

Srećom, odmah smo dali proglas da bolnica traži kadrove nazad i za pet – šest dana skupili smo blizu 200 bivših zaposlenika koji su bili okosnica tima koji je radio. Drugo, odmah smo se opredijelili, zajedno sa Predsjedništvom Bosne i Hercegovine, koje se pitalo, da bolnica bude otvorenog tipa.

Tadašnji ministar Lipa praktično je odlučio da resorno ministarstvo bude osnivač, pa je 25. maja Ministarstvo zdravstva osnovalo, odnosno formiralo novu državnu bolnicu u Sarajevu kao civilnu ustanovu. I to je donijelo sukob između pripadnika Armije Bosne i Hercegovine i nas, jer armija smatrala da to treba biti vojna bolnica iz nekih razloga.

Možda zbog sigurnosti, ali imam osjećaj da je bilo više iz razloga da ljudi mogu naći svoja uhljebljenja i mjesta da mogu nastaviti da imaju neki benefit. Smatrali smo da je to kontraproduktivno, jer su 13. maja već počeli granatirati bolnicu i onda smo rekli da će, ako bude granatirana, reći da je to vojni cilj, ali uspjeli smo zadržati da bude civilna ustanova.

Tokom svih tih godina agresije bolnica je više od 200 puta pogođena granatama, bila je po tri – četiri mjeseca bez električne energije, bez plina, bez vode konstantno. Ono što je krasilo tu bolnicu su inovacije koje su nam pomogle, od toga kako zagrijati pacijente, kako sterilisati u partizanskom buretu, kako kuhati i sterilizovati opremu na drva.

Apsolutno smo se vratili nekom principu iz 17. vijeka, a da ne govorim kako nema CT-a, rendgena, ništa. Klasični dijagnostički pristup se sasvim promijenio, niste se bazirali na ovim rendgenima, već na osnovu svojih viđenja.

Umijeće Abdulaha Nakaša

Tu je Abdulah Nakaš pokazao svoje umijeće. Sama organizacija bolnice je koncept koji je imao u glavi – da se stvori jedna vruća linija trijaže i urgentni prijem sa jakom posadom u operacijskim salama, jakom intenzivnom i sobom za oporavke te kratkom rehabilitacijom.

Bilo je desetak hiljada ranjenika koji su tu obrađeni, nekih 15.000 operativnih zahvata, 2.000 poroda – sve je to bilo u ratu. Ono što je bilo specifično je da nije bilo dana da bolnica nije bila pod snajperskom i drugom vatrom i da su većinu vremena pacijenti provodili u podrumima, da bi se zaštitili. Samo jedna osoba je poginula ispred bolnice, pet – šest ih je ranjeno od gelera, a unutar su bila samo tri lakša ranjavanja. To je dobar indikator kako smo organizovali tu službu.

Prvi smo primijenili oksigen koncentrator za snabdijevanje kisikom ljudi koji su u operacijskim salama, to je mašina koja iz zraka vadi kisik. Među prvima smo se ohrabrili i upotrijebili tehnički kisik 1992. godine, prljaviji kisik koji smo davali pacijentima, nasreću – nije bilo ništa.

Inovirali smo i praktično kreirali “Sarafiks”, sarajevski ratni fiksator koji je napravljen u 4.000 primjeraka, i spasio blizu 8.000 amputacija. Proizveli smo nešto manje od 100.000 boca infuzijskih otopina, koje je bilo veoma teško transportovali, i nismo imali nijednu pirogenu reakciju na sve to.

Izvor: Al Jazeera