Piše: Goran Šimić
Pitanje koje se uvijek iznova pojavljuje na ovim prostorima glasi: „Trebamo li prčkati po svojoj prošlosti?“ Zašto to sve jednostavno ne ostaviti i okrenuti se sretnoj i mirnoj budućnosti? Nažalost, iskustva mnogih zemalja i naroda, pa i Bosne i Hercegovine i njenih građana, pokazala su da nema budućnosti bez rješavanja pitanja iz prošlosti. Osobito ako je ta prošlost bila ispunjena zločinima i stradanjima.
Ona uvijek nađu put prema površini i budu nerijetko iskorištena u dnevno-političke svrhe, obično bez stvarne želje da se riješe i prevaziđu. Takva ne bi mogla biti zloupotrebljavana, a manipulacije žrtvama i njihovim stradanjem, jednom kada bi one izašli iz toga stanja, više ne bi bile moguće. Stoga, odluka o tome treba li „prčkati“ po prošlosti ili to sve jednostavno gurnuti pod tepih teža je nego li se čini.
Uvjetovati vlastitu dobrotu i suosjećanje tuđom dobrotom i suosjećanjem, licemjerno je.
Dok s jedne strane stoji jednostavnije rješenje koje na ovim prostorima u posljednje vrijeme nudi blizu 50 godina mira, druga odluka je teška, bolna i dugoročna. Nažalost, u Bosni i Hercegovini, ali usudio bih se reći i na području cijele bivše Jugoslavije, otkako sukobi traju posljednjih nekoliko stotina godina, takva generacija još nije izrasla. Da li će to biti slučaj i ovoga puta? Vidjećemo. Kao što ni Meša Selimović ne može da se oslobodi strepnje da će i u ovoj generaciji sve biti isto, ako ćemo biti potpuno iskreni prema sebi, ne možemo ni mi biti potpuno sigurnog pogleda niti na današnji dan niti na dane koji su pred nama. No, nije to naša sudbina. Sudbinu biramo sami i sve ono što ne učinimo neće biti krivnja nekih imaginarnih drugih, nego naša. Uvjetovati vlastitu dobrotu i suosjećanje tuđom dobrotom i suosjećanjem, licemjerno je.
Konačni smiraj
Suočavanje sa prošlošću u suštini to i znači. Suočavanje sa vlastitom prošlošću tako donosi konačni smiraj svima, i počinitelju i žrtvi nudeći jedini ispravan put. Taj put neće čarobnim štapićem ukloniti počinjena djela i zločine. Neće spojiti rastrgane dijelove duše žrtve, ali hoće joj ponuditi mogućnost da izađe iz tog svog labirinta osjećaja žrtve, a onima koji dolaze poslije, umjesto mržnje i podatka ispod koje kruške je zakopan kalašnjikov „za ne daj Bože“ ponuditi mogućnost da žive punim životom vrijednim čovjeka.
U protivnom, a to možemo vidjeti u mnogim zajednicama u BiH, imat ćemo gradove, sela, mjesta i ljude koji su međusobno sukobljeni i čiji zajednički život na nekom prostoru, koji ponekad apsurdno ne mogu niti izbjeći, ne nudi ništa više negoli čekanje da se „konačno izravnaju računi“. Nema tu sreće, niti za žrtve niti za počinitelje. U toj jednadžbi svi su gubitnici, ma kako im to na prvi pogled izgledalo.
Čini se da je najznačajniji sastojak koji nedostaje – iskrenost. Iskrenost prema sebi, prema drugima, prema društvu u kojemu živimo. Bez nje aktivnosti koje provodimo svodit će se uvijek na kozmetičke zahvate, a suština će nam promicati. Osim toga, najvažnije je krenuti od sebe. Od sebe kao individue, ali i od sebe kao zbira, etnosa, društva. Propagirati želju za vlastitim suosjećanjem i dobrotom, uvjetujući je tuđim djelovanjem u tome smjeru zvuči kao jeftin izgovor da se ne poduzme ništa. U konačnici, to ne donosi koristi nikome.
Vrijedi li se onda baviti pravdom u jednom društvu punom bola i patnje? Vrijedi li se baviti tako bolnim i teškim procesima? Ponovno ići u prošlost i sjećati se stradanja? Uistinu, vjerujem da vrijedi.
Stoga, ma kako bilo bolno potrebno je krenuti od sebe samoga, smoći snage i za suze i za pružanje ruke. Lijepa riječ i čelična vrata otvara, kažu ljudi u ovoj zemlji. Ne slučajno. Nažalost, živimo u vremenu i društvu u kome je vrhunac društvenog vizionarstva probitak vlastitog etnosa. Dugoročno, to u ovoj zemlji ne može donijeti dobra nikome. Historia est magistra vitae najzanemarivanija je mudrost ovih prostora.
Vrijedi li se onda baviti pravdom u jednom društvu punom bola i patnje? Vrijedi li se baviti tako bolnim i teškim procesima? Ponovno ići u prošlost i sjećati se stradanja? Uistinu, vjerujem da vrijedi. Što više, rekao bih da je to jedino što vrijedi i učiniti. Lijepo je govoriti o ekonomskom napretku, prosperitetu i materijalnim dobrima. Ali što sve to vrijedi kada ljudi na ovim prostorima sve što stvore unište svakih 50 godina? Zar onda ne postoji stvarna potreba da se taj splet uništavanja ne samo materijalnih dobara nego i života cijelih generacija ljudi zaustavi? Da se pristup koji upražnjavamo posljednjih nekoliko stoljeća ne promijeni?
Pusti san?
Nema sumnje da postoji, a teško je uistinu naći, ako oni uopće i postoje, protuargumente koji bi ukazivali na suprotno. Uostalom, takav pristup nas je i doveo ovdje gdje sada jesmo, pa zašto ga onda ne bismo promijenili? Zašto bi i dalje insistirali na zločinima i uništavanju koje nam se ponavlja kroz povijest?
No, je li to samo pusti san autora koji ne sagledava realnost u trenutku u kojemu se Bosna i Hercegovina nalazi?
Je li mir (zašto ne reći i pomirenje) na ovim prostorima moguć? Mir koji će konačno dokinuti patnje i stradanja ljudi koji žive na ovim prostorima i podariti njima i budućim generacijama mir i prosperitet.
Možda i jeste san ono što je napisano. San o ljepšoj budućnosti bez krvoprolića, ubijanja, paleži i zlostavljanja. Mi koji smo doživjeli ubijanja i razaranja sigurno ga imamo pravo sanjati i učiniti sve što je u našoj moći da on ne bude samo naš san, već i naša java. Aktivnosti koje su već poduzete pokazuju da je on ostvariv.
Za više od toga trebat će više odlučnosti i hrabrosti. Više želje za bolje danas i bolje sutra. Samo će se na taj način stvoriti dovoljno pozitivnog ozračja da se uradi sve potrebno, jer mnogo toga nije niti jednostavno niti bezbolno.
To ne smije biti stavljeno samo na teret žrtvama niti prepušteno samo političarima od čije dobre ili loše volje prečesto zavisimo. To treba biti posvećenost svih nas, društva u cjelosti, da zločina više neće biti.
Nikada više.
Izvor: Al Jazeera