Piše: Božo Sušec
Kao čovjek koji živi sport šezdesetak godina ne mogu se oteti ojađenosti, ali bez iznenađenosti, zbog nenogometnog načina kojima se rješavaju nogometne stvari, zbog ljudsko-sportskog nepoštenja u funkciji krojenja interesnih sustava i ubijanja plemenitih ideala.
Priču bih najradije počeo posljednjom rečenicom iz moje zadnje Al Jazeera kolumne: „Nogomet nikad nije samo nogomet“ i dodao još samo jednu riječ – nažalost.
Silni žal
Nema nikakve posebne tuge što je Hrvatska očekivano izgubila od moćnog budućeg svjetskog prvaka, uostalom boljeg i u utakmici otvaranja Mundijala, ali ostaje silni žal što u redovima FIFA-ine sudačke organizacije kontinuirano postoje „plaćeni ubojice“ za obavljanje prljavih poslova. Oduvijek i, čini se, zauvijek.
Tomovi knjiga mogu se napisati o „sudačkim previdima“ zakonito na štetu malih i siromašnih.
Za nekoliko dana bit će točno 32 godine kada je pošteni i časni Danac Henning Lund Sorensen na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj start Velimira Zajeca na 20 metara uvukao u šesnaesterac, pokazao na bijelu točku i provukao Španjolsku u drugi krug natjecanja. Kad je Pantelić obranio jedanaesterac Sorensen je ostao dosljedno bezobrazan i naredio ponavljanje izvođenja (valjda sve do postignutog pogotka).
I ondašnjom tehnologijom cijelom je svijetu bilo jasno da je najstroža kazna za pobjedu Španjolske nad Jugoslavijom od 2:1 bila izmišljena, ali Sorensen je još godinama nagradno sudio.
Iako nas je Akira Kurosawa svojim filmovima, posebno Rašomonom, uvjeravao u dvojbenost japanskog morala, mojoj su generaciji Japanci bili pojam herojstva, časnosti i poštenja, valjda zbog samuraja i kamikaza.
Jedinstveni mediji
Yuichi Nishimura nikada ne bi mogao postati samuraj, a za sav pošteni svijet napravio je kukavički sudački harakiri. Ne samo zbog njegove iluzije o brutalnom startu Lovrena i alibija žutog kartona, već zbog načina i pristupa utakmici, zbog primjene dvostrukih kriterija u tumačenju nogometnih propisa.
Rijetko su kada svjetski mediji bili tako jedinstveni u ocjeni i procjeni suđenja, uključujući i čuveni brazilski O Globo, koji izravno ukazuje na sudačku pomoć. Talijani su napisali: „Ako je odlučeno, dajmo im odmah kup i idemo svi doma“, španjolska Marca spominje „uslugu Brazilu na startu“ i dodaje „madre, madre…” ( majko, majko), BBC navodi da se „ Hrvati s pravom osjećaju oštećenim…“, francuski L'Equipe izvještava o „vrlo velikodušnom jedanaestercu“…
Mali melem na gorčinu nepravde je svjetska osuda Nishimure, ali puno važniji je odgovor na pitanje što je mlađahni i trenerski neiskusni Niko Kovač naučio iz nastupa svojih izabranika koje je do neba nahvalio nakon utakmice.
Osnovna izbornikova teza bila je da Brazilcima treba oduzeti posjed lopte, jer dok je lopta kod naših nogometaša Brazilci postaju nervozni i ne mogu zabiti gol. Potkraj prvog poluvremena neumoljivi statističari su objavili da je lopta u posjedu Brazilaca 69%, a u nogama hrvatskih nogometaša 31% i da Hrvatska nema niti jedan udarac u okvir gola.
Nepobitna je činjenica da je Hrvatska, posebno u prvih 25 minuta, defanzivno izgledala organizirano, disciplinirano i poprilično neprobojno za brazilske pokušaje stvaranja šansi i to sa šest po vokaciji ofanzivnih igrača kojima su dodijeljeni „radnički“ poslovi.
Slabo vidljiva kreacija
Međutim, dva hrvatska dragulja, Luka Modrić i Ivan Rakitić, bili su potpuno okupirani obrambenim taktičkim zadacima i slabo vidljivi u kreaciji igre prema naprijed, čak i u dužem čuvanju lopte. Nešto ofanzivnije postavljeni supertalentirani Mateo Kovačić djelovao je usamljeno i izgubljeno u bespućima sredine terena. Sve to srušilo je Kovačevu ideju o dominaciji kreativnog hrvatskog veznog reda i potvrdilo praksu svih velikih reprezentacija, klubova i trenera da momčad mora imati jednog do dva klasična destruktivca, zadnja vezna, koji nisu „meko tkivo„ momčadi i koji rasterete kreativce. Brazil je igrao s dvojicom razarača, Paulinhom i Luis Gustavom, Španjolska se oslanja na Busquetsa i Xabi Alonsa, Italija će igrati s De Rossijem i vjerojatno Thiago Mottom, Nijemci sa Schweinsteigerom i možda Khedirom, a da ne spominjemo Mourinhove, Ancelottijeve i Capellove timove.
Ćiro Blažević je „brončane 98. godine“ imao tri genijalna kreativna veznjaka – Bobana, Asanovića i Prosinečkog, ali u polufinalu SP-a protiv Francuske niti jedne sekunde nisu odigrali zajedno. Postoje neke zakonitosti u nogometu.
Žrtvovanje Rakitićeva napadačkog doprinosa za obavljanje tipično „vukojevićevskih” poslova pokazalo se preskupim rješenjem. Ne bude li tvrdoglavosti, lako je to ispraviti u sljedeće dvije presudne utakmice s Kamerunom i Meksikom.
Niku Kovača valja i pohvaliti što je u raspoloživom kadru pronašao dva odlična rješenja na lijevoj strani obrane s vrlo pouzdanim Lovrenom i Vrsaljkom, kome mjesto lijevog braniča nije nimalo prirodna pozicija.
Povratak Mandžukića
Naravno da će Hrvatska biti drugačija već 19. lipnja u Manausu, ako ni zbog čega drugoga onda zbog povratka Marija Mandžukića, a na raspolaganju će biti i Pranjić i Badelj.
Veličina trenera je i u tome koliko brzo može učiti iz poraza i koliko brzo može otklanjati uočene pogreške bez narcisoidnog dokazivanja da su njegovi radikalno inovacijski stavovi jedini ispravni.
Ulog je preskup, jer ova nogometna Hrvatska je i u pojedinim fazama susreta s brazilskim velemajstorima pokazala da ima potencijal za prolazak u drugi krug, a onda….
Izvor: Al Jazeera