Piše: Patty Culhane
Postoje neki razgovori koji ti ostanu u sjećanju, neki su smiješni, neki ozbiljni, a za neke jednostavno ne znaš zašto ih se sjećaš.
U zadnje vrijeme često razmišljam o jednom razgovoru koji sam vodila prije mnogo godina. Bio je to razgovor sa dopisnicom konkurentske mreže nedugo nakon što sam počela izvještavati iz Bijele kuće.
Rekla mi je zašto je pristala na dugo radno vrijeme, stalna putovanja, i stres: „Ovdje nisam bila prije početka rata u Iraku i nikada ne bih željela na svojoj savjesti da nosim to što bitna pitanja nisu postavljena“.
Mnoga bitna pitanja se ne postavljaju kada je riječ o planovima Obamine administracije za grupu Islamska država, koja je zauzela velika područja Sirije i Iraka.
Doušnici u džamijama
Bijela kuća je u više navrata davala argument da je grupa IS prijetnja za SAD jer se američki vojnici bore protiv njih, te bi iz tog razloga oni mogli napasti Ameriku.
Niko ne spominje činjenicu da su dva Amerikanca, za koja znamo da su se borila u Siriji, poginula tamo, a ne ovdje. Oni kažu da bi se to moglo promijeniti, da bi opasnost mogla doći za dvije ili tri godine. Drugi političari su davali svoje razloge zašto ne mogu ciljati samo američke borce – oni ne znaju ko su oni.
Možda je vrijeme da podsjetimo političare da mi znamo da nas oni mogu špijunirati. Ako NSA može snimiti svaki telefonski razgovor u cijeloj zemlji, možda bi oni mogli iskoristiti tu mogućnost da saznaju ko su ti borci.
Oni imaju doušnike u džamijama širom Amerike, zar se oni ne mogu raspitati o tome ko nedostaje i koje je nedavno otputovao u Siriju?
Predsjednik je nedavno rekao da bombardovanje grupe IS u Siriji zapravo neće pomoći predsjedniku Basharu al-Assadu jer njegova vojska ne može da dođe do područja koja kontroliše grupa IS. Razmislite na trenutak o ovoj izjavi. Upravo tako, ona je također uzeta zdravo za gotovo.
Pitanje koje se sada nameće je da li predsjednik „izgleda nemoćno“. Da li on „projicira svoju slabost na svijet“?
Mediji su doveli Ameriku do tačke gdje više nije upitno da li bi ona trebala poraziti grupu IS, nego kada i kako je poraziti.
‘Dan poslije’
Al Jazeera je nedavno razgovarala sa Jeremyjem Holdenom iz organizacije Mediji su bitni za Ameriku.
On je rekao da su američki mediji prikazali slijedeću dinamiku: Ili će Amerika postati agresivnija, ili će je svi vidjeti kao „bespomoćnu ili neodlučnu ili kao da projicira svoju slabost“. On je također dodao da novinari ne trebaju pitati kada će bombe početi padati na Siriju, nego šta će se desiti dan poslije.
Anthony Zinni, bivši general, ponudio je svoj savjet za „dan poslije“: „Ako bi sada poslali dvije brigade američkih snaga na teren, one bi u sekundi natjerale grupu IS da se povuče u Siriju. Za to bi im vjerojatno trebalo manje vremena, troškovi bi bili manji, i dugoročno gledano, ja mislim da bi broj žrtava bi bio manji“.
Dvije brigade broje šest hiljada vojnika. Prijedlog da se veliki broj američkih vojnika vrati u Irak, voditelj nije osporio.
Samo novinari koji se nalaze u prvim redovima za vrijeme konferencije u Bijeloj kući mogu postavljati pitanja svaki dan. Ja sam izgubila svoje pravo da postavljam pitanja, kao i dopisnica sa kojom sam razgovarala prije mnogo godina.
Ja ne govorim da znam šta SAD treba da uradi; u opisu mog posla nije da donosim takve odluke.
Moj posao kao novinarke je da postavim osnovna pitanja koja su nas učili u školi: ko, šta, kada, gdje, i zašto?
Moj posao je da obavještavam o narativu, a ne da ga oblikujem. Neko bi možda trebao podsjetiti novinara koji je nedavno tvrdio milionima gledatelja: „Svidjelo vam se to ili ne, možda sada treba prisiliti SAD da poduzme mjere protiv grupe IS, ne samo u Iraku, nego i u Siriji“.
Amerikancima se možda „ne sviđa“ ideja o još jednoj vojnoj akciji, ali oni u najmanju ruku zaslužuju znati zašto se to dešava, te barem malo, preispitati ta objašnjenja.
Izvor: Al Jazeera