Piše: Borut Šips
Deset godina je prošlo od ljeta kada je na čelo tada ruiniranog zagrebačkog Dinama došao Josip Kuže. Neprežaljeni Trener u međuvremenu je izgubio utakmicu u kojoj nije imao izgleda, ali prije nego ga je svladala leukemija ispisao je nogometnu priču koja će se u Zagrebu još dugo sa zanosom prepričavati.
Plavi su to proljeće šokantno ispali u Ligu za ostanak i dotaknuli dno. Mamić je tijekom sezone promijenio pet trenera, kasna jesen donijela je još jedan u nizu bolnih europskih posrtaja (Heerenveen), ali bilo je jasno da Dinamo ima golemu potencijalnu vrijednost. Samo je trebao netko tko će ju znati usmjeriti.
Kuže je bio taj, a prvi obrisi šampionskog Dinama bili su jasno vidljivi već na ljetnim pripremama. Iz Zaprešića s posudbe (skoro su bili prvaci dok je Dinamo igrao “ligu za bedaka”) vraćeni su Luka Modrić (polusezonu ranije), Eduardo i Vedran Ćorluka, dovedeni su još Silvio Marić, Zoran Mamić i sjajni zadnji vezni iz trećeligaša Metalca Mathias Chago. Momčad je uskoro dobila neophodnu kemiju i gledljivog nogometa gladni Zagreb je već i prije službene promocije namirisao jako dobra priču.
Te sezone Dinamo je u prosjeku imao više od 1.000 gostujućih navijača, doma se okupljalo u prosjeku oko 10.000 (gdje su ti dani?), a službena promocija momčadi upriličena je na Maksimiru protiv sarajevskog Željezničara.
Inače su takve revije bila smještene na malo igralište iza istoka, koje nosi ime “Hitrec Kacian”, ali dolazak Sarajilja došao je u toliko dobrom trenutku da se unatoč “namrgođenom vremenu”, koje se tijekom utakmice pretvorilo u klasičan pljusak, skupilo više od 10.000 gledatelja.
Kad su ‘Manijaci’ radili sklekove
Došlo je i, ako me sjećanje služi, stotinjak Željinih “Manijaka”, a tijekom jednog opuštenog razgovora u Brazilu devet godina kasnije jedan od njih se prisjetio.
“Odlično gostovanje. Došli smo tamo iza stadiona (Borongaj) i gledamo odmah nam dolazi neka domaća ekipa. Pristojno pozdravili i pitaju: ‘Dečki, jeste za probleme?’, ‘Nismo’, ‘OK, onda uživajte i javite ako što treba’. Tako je i bilo, a pola godine kasnije smo ih primili i na Grbavici kada je Dinamo dolazio u Sarajevo”, prisjeća se jedan od “Manijaka” koji su (sjetio se i toga) tijekom utakmice po pljusku imali sat tjelesnog – trčali su okolo, razgibavali se, radili sklekove…
Raspjevani Dinamovci koji su dobro napunili istok (sjever je bio zatvoren) uživali su u novim igračima i poznatoj Kužeovoj kombinatorici, ali i u jednom majstoru na odlasku.
Naime, bila je to posljednja utakmica Edina Mujčina u dresu Dinama. Ukupno 288 službenih nastupa i 41 gol svrstava tada popularnog “Dedu” u samu Dinamovu kremu. Odigrao je desetak minuta s brojem 10 na leđima, a tada je svoj dres navukao preko glave Luke Modrića koji je ušao i odmah zatim pogodio stativu.
Ljudi su bili u dilemi kome skandirati – starom majstoru koji radi počasni krug s knedlama u grlu ili mladom lavu koji leti po terenu i pokazuje zašto će kasnije postati nezamjenjiv kotačić Reala. Ipak Mujčinu, za Luku je bilo vremena…
“Već samo bio potpisao za Kamen Ingrad, ali kad su me pozvali da se oprostim protiv Želje morao sam doći. Prije rata sam bio vatreni navijač i znao sam Željinih 11 u svako doba noći. Nije moglo bolje, dva najdraža kluba za kraj. Manijaci su mi poklonili dres s mojim imenom, desetku sam dao Modriću i otišao dalje. Znali su me mlađi suigrači zafrkavati kad ću više otići iz Dinama da mogu oni igrati, bilo je vrijeme da ih pustim”, uz smijeh govori Mujčin i prisjeća se tadašnjeg Luke Modrića.
“Ovakva karijera nije se mogla naslutiti jer Luka je jedan od najboljih veznjaka svijeta. Ali moglo se vidjeti da će biti odličan. Još bolje sam to shvatio kada sam igrao protiv njega za Kamen. Nije gnjavio loptu, uvijek je znao što će s njom, ne stigneš ga ni udariti… Jako mi je drago što je baš on ostao moj nasljednik, sjajan je dečko. Dovoljno skroman da ide na sve te posudbe koje je on prolazio i dovoljno pametan da iz toga izvuče najbolje. BiH je tada imala ‘gadnu’ ligu, danas svi vidimo gdje ga je ta škola odvela”, kaže Mujčin koji je danas pomoćni trener u drugoligašu Sesvetama…
“Otišlo nam je pola ekipe, moramo graditi ispočetka. Imamo puno mladih iz ovog dijela grada, zanimljivo je”, završava i potvrđuje svoj stav da ga od treniranja prvih momčadi više zanima rad s talentima.
Pobjednik Survivora
Željo je tada na Maksimiru bio nemoćan. Bošnjak i Ljubojević dali su po dva gola, a impresionirani mladi gosti mogli su primiti još pet golova da je realizacija Dinama bila bolja. Srećom nije i rezultat je ostao u normalnim gabaritima, pa je Željina mladost nakon utakmice veselo davala izjave i samo čekala pogodan trenutak kada će riješiti dilemu koja ih je očito sve bila mučila.
“Ej, momak… Daj reci tko vam je pobijedio u Survivoru“, prišao mi je jedan od igrača kojemu sam na žalost zaboravio ime i s nevjerojatnim nestrpljenjem čekao odgovor.
“Ne znam točno kako se zove. Onaj dečko s neobičnim imenom”, dao mi je priliku da i ja to jednom za nekoga u životu kažem. Nastao je kaos.
“Vazmenko!!! Ma, jesam ti rekao? Znao sam. Ej Vazmenko je, nego tko će”, krenula je graja među mladim igračima koji s priprema nisu uspjeli uhvatiti grande finale tada popularnog reality showa.
Što bi se reklo – svi siti a ovce na broju.
Dinamo je te sezone (nije imao europskih zadaća zbog očajne sezone prije) polomio sve pred sobom i vratio nogomet u grad, navijači su stvorili jednu od rijetkih transnacionalnih koalicija na ovim prostorima, a Vazmenko je bio zvijezda koju je voljelo i staro i mlado.
A Željo? Te sezone bili su bliži ispadanju od Europe, već iduće bliže vrhu… Da im nije baš dva tjedna prije te utakmice u Njemačku otišao Edin Džeko krivulja bi vjerojatno bila i okomitija. Ovako, valjalo je do naslova pričekati još pet godina.
Dinamo od tada do danas nije izgubio niti jedan!
Izvor: Al Jazeera