Za vrijeme studija književnosti, tragajući za knjigama, češće sam posjećivao buvljak u sarajevskom naselju Pofalići nego institucije nadležne za bibliotečku djelatnost. Razloga je više, sumnjam da sam ih svih i svjestan. Ne isključujem posjedničku strast, ako kažem da birokratska procedura posuđivanja knjiga proizvodi u meni stanovitu neugodu. Također, tu je i avanturistički moment: s buvljaka sam se obično vraćao s knjigama po koje nisam pošao, koje sam otkrivao, prašnjave, roveći po kutijama; dok biblioteka sve manje, čini mi se, trpi razgledanje knjiga. Posebno biblioteka Filozofskog fakulteta, koja i ne dopušta tu mogućnost.
Već neko vrijeme više ne postoji taj buvljak („kod Merkatora“), koji se nalazio u krugu bivše fabrike „Vaso Miskin Crni“. Bar na tom mjestu više ne postoji. Ovlasti su ga obrisale sa tog dijela lica zemlje, a na zahtjev investitora, koji će tu praviti „Sarajevo Tower“, zgradu od 26 spratova, sa 344 stambene jedinice, 507 parkinga u podzemnoj garaži i i 7.223 m2 poslovnih prostora.
Pretvorba dijela kruga bivše socijalističke fabrike u buvljak, a zatim buvljaka u toranj, još je jedna u nizu već dosadnih „savršenih“ metonimija tranzicije iz socijalizma u kapitalizam. Odmah da kažem, nikakvu nostalgiju, niti drugu vrstu sentimentalne ljutnje zbog uklanjanja fabrike, odnosno buvljaka ne osjećam. Također, ni ne radujem se, jer znam da moji ljudi, koji su radili tu, budući dislocirani, sigurno imaju pad ionako mršave zarade.
Sadističko izrugivanje
Iako (još uvijek) zaposleni na buvljaku, oni, kao i još nekih 500 hiljada ljudi u BiH, nisu registrirani kao zaposleni. Opravdano, jer prodajući na buvljaku jedva se može zaraditi za osnovne potrebe, dok o plaćanju doprinosa ili nekom privatnom fondu zdravstvenog ili penzionog osiguranja ne može biti ni govora. Naprimjer, crno tržište knjiga je dovelo tu robu do bescijenja, što je meni, kao studentu, odgovaralo: nigdje drugo nisam mogao kupiti Sartrea ili Ničea za dvije-tri marke (euro, euro i po). Dalje, nigdje osim tu nisam mogao kupiti stare osigurače (one „na uvrtanje“) za marku; ustvari, ni za bilo pošto. Za nekoliko maraka (još samo tu) se može kupiti „cigla“, tj. nokija, ili filmovi na CD-ovima. Nikako mi nije bilo jasno kako M. koji prodaje CD-ove išta zaradi – ko to još koristi? – kao što je prodavačici u šoping-centru bilo čudno što tražim osigurače „na uvrtanje“: ko to još koristi?
Osjećao sam solidarnost s tim trgovcima na buvljaku, koji, zahvaljujući neimaštini i odsustvu tehnološkog apgrejda svojih kupaca, uspijevaju zaraditi konvertibilne marke svoje nasušne. Ali, istovremeno, osjećam sam uvijek i ogromnu distancu spram njih, zbog stavova koje su iznosili. Razne su se stvari tu mogle čuti. Ocjene po kojima je Hitler „bio dobar“, samo nedovoljno, jer – rekao bi neko na buvljaku – „trebao je sve Jevreje i Cigane pobiti“. „Vidiš ih“, nastavio bi, pokazujući očima prema svojim romskim kolegama na buvljaku, „samo gledaju kako će te prevariti, ukrast, dovedu djecu, pa im se djeca unerede gore u WC-u, a nema vode i to smrdi onda povazdan. Svuda ovdje.“
Isprva sam pokušavao, u takvim prilikama, da im objasnim kako je loše to što govore („Nemoj tako, nisu oni krivi što nema vode, što moraju i sami da se snađu za hljeb“), ali uglavnom je to bio uzaludan posao. Eventualno bi neko od njih odglumio da se slaže sa mnom samo da me kao kupca ne odbije, jer kasnije bi se sve ponavljalo (slične priče o Srbima, Arapima, itd.). Možeš ih ućutkati na trenutak, ako im u tržišnom odnosu trebaš, ali ne možeš ih natjerati da intimno vjeruju da su u krivu. A znao sam da su u krivu. Na fakultetu smo učili o neistinitosti i štetnosti rasističkih teorija. Rasizam je nedopustiv. Tačka.
Ali za razliku od konvencionalnog, na tom mom drugom „fakultetu“, našao sam knjige, koje osim što osuđuju rasizam, pokušavaju da shvate i šta su mu uzroci. Uistinu da se stane na „tački“ – to bi značilo da su ljudi s buvljaka, kao i mnogi drugi, sami od sebe zli, da su valjda rođeni zli, da su self-made idioti. A i to bi onda bio nekakav vid rasizma. Upravo to, najčešće, i misli dobar broj školovanih ljudi, koji kad naiđu na buvljački rasizam, najoštrije ga osude i „tačka“, a onda zanijeme od straha razmišljajući, odnosno ne dopuštajući sebi da razmišljaju šta je izvor tog rasizma; misleći da bi razumijevanje (uzroka) rasizma ili nacionalizma značilo istovremeno i razumijevanje u smislu opravdavanja, odobravanja.
Kad je pedagoški nastrojen, takav stav prelazi u sadizam, jer širiti ideje o važnosti političkih sloboda među ljudima, koji nemaju osnovne materijalne uvjete za dostojan život neka je vrsta sadističkog izrugivanja. To je, kao kad bi neko otišao u bolnicu i teško oboljelim ljudima pričao o raznim mogućnostima koje stoje pred zdravim čovjekom.
Ideologija bijede – ideologija mržnje
Liberalizam jeste, sama po sebi, najracionalnija moralna filozofija, ali ako je promovišeš među bijedom, koja nema ekonomsku bazu za upražnjavanje egzistencijalne slobode, neposredno tražiš da se na tebe sruči bijes te bijede, koja će ti reći bilo šta (fašističko, mizogino, staljinističko, itd.) samo da uvrijedi tvoju liberalnu tankoćutnost. I nije tu problem (moralne) neobrazovanosti bijede: i Niče i Dostojevski, zbog nedostatka zdravstvenih i finansijskih temelja slobode, osjećali su bijes prema zdravim i bogatim socijalistima i liberalima, koje su onda htjeli uvrijediti po svaku cijenu, čak ako treba i iznoseći ideje s kojima se sami nisu intimno slagali.
Nikada nedostatak moralnog odgoja bijede ne proizvodi nihilističko raspoloženje u njoj, već upravo višak tog odgoja. Ideologija bijede je ideologija mržnje. Čovjek, koji se nalazi u bijednom stanju i okruženju ne može a da ne osjeti nezadovoljstvo: mržnju prema svom životu. A onda – najčešće opravdano, a nekad neopravdano – odbija prihvatiti da je sam kriv, pa „iako“ mrzi svoj život, ne želi da mrzi sebe. Tu je izvor njegove žudnje za (etničkim, rasnim, spolnim, ekonomskim, političkim) Drugim, kojeg će fiksirati kao krivca za svoje stanje i sručiti bijes na njega.
Ne sporim da postoje pojedinci, koji su u bijednom egzistencijalnom stanju, ali ne traže nikakvo Drugo da svale na njega svoj bijes. Međutim, i oni osjećaju mržnju, samo je okreću prema sebi. Niče će čak ustvrditi da je tako nastalo (izvorno) hrišćanstvo sa osjećajem vječite krivice, griže savjesti, kao svojim temeljom. Uslijed bijede kojoj hrle i gušenja čulnosti, sveci osjećaju nezadovoljstvo, a onda i bijes, samo ga okrenu protiv sebe, stvarajući samonagrizajuću dušu koja spašava druge („bližnje svoje“) od njihove agresije.
Nije ekonomija jedini izvor bijede, ali jeste najrašireniji. Mnogo je bolesnih, ali mnogo više je siromašnih: najviše bolesnih je, je li, među siromašnim. Nuditi siromašnim i bolesnim političku slobodu – kako primjećuje Isaiah Berlin – nije drugo do izrugivanje. A ako imamo u vidu elementarnu tezu ekonomskog liberalizma da je odgovornost pojedinca za vlastitu ekonomsku sudbinu u njemu samom, onda je jasno da neoliberalni ideolozi traže od masa da optuže i okrive i mrze sebe same. (Čitalac koji ima oko za genealogiju morala vidi hrišćanske korijene neoliberalizma.) Ali to se neće desiti. Srednji vijek je prošao, mase su – ironično – upravo pod utjecajem liberalnog sekularizma postale sujete, te neće svaliti krivicu na sebe ili na „Božiju volju“.
Mržnju u bijednim masama nije moguće ukinuti. Kao ni ubijediti neoliberalno da mrze sebe-krivca. Što se više liberalni mainstream bude trudio da ubijedi mase da ne mrze ništa, samo će ih više servirati desnici, koja im (naravno, lažući) nudi čitavu lepezu (rasne, etničke, spolne, političke) Drugosti ka kojoj treba da usmjere svoju mržnju. Tu je i ljevica, koja dijeli liberalnu moralnu filozofiju, osim što kao Drugo-krivca određuje krupni kapital, naravno – neovisno o njegovoj rasnoj, etničkoj, političkoj, spolnoj pripadnosti; i ne treba je potcjenjivati, ona ima svoju šansu, doduše samo u politički suverenim zemljama.
U svakom slučaju, mnogo je ljudi oko nas, koje je društvo ostavilo na cjedilu. Ne možemo tek tako, lijepim riječima, tražiti od njih da ne mrze, najprije svoje stanje, pa onda ni sebe i nekog drugog. Društvo im ne može nuditi slobodu, uvjeravajući ih u ispravnost liberalno demokratskog morala, ako im najprije ne ponudimo (ekonomske) temelje slobode. Neki ne žele ni prvo, ni drugo. Ali za one koji žele: neke se stvari ne stvari ne mogu preskočiti, jer postoje situacije u kojima su čizme važnije od Šekspirovih djela.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera