Piše: Naida Kurdija
Ako bi me neko pitao da li je biti empata dobro ili loše, ne bih znala odgovoriti. Nije to baš jednostavno odgovoriti. Nije to baš jednostavna dijagnoza.
Empata kao prokletstvo il’ sreća zavisi … kako kad … Nekad zbog neke priče ne spavam danima, nekad zbog neke ozbiljno patim, a nekad me činjenica da sam dio nečije sreće usreći kao dijete. Bez rezerve, kao najčistiji poznati osjećaj sveobuhvatne sreće. Tada sam ja – ja.
Svi smo mi – mi samo u posebnim situacijama ili među posebnim ljudima. Kad smo iskonski u spoju sa onim što jesmo. Bez pretvaranja, glume. Neko je svoj na svome u kafani, neko u kriminalu, neko u politici, neko u vožnji brzim autima, ili ko zna gdje.
Ja sam ja među djecom. Bilo kojom, bilo čijom, bilo kakvom. Kao da čitaju dio mene koji nije i čini se neće nikada odrasti. I kad je sve u meni mrtvo rukom stvarnosti oni izvuku život koji sam zaboravila. Podsjete me da sam potrebna.
Neprocjenjiv rezultat osmijeha
Kao što svi imamo različite izvore sreće, tako imamo i različite uzore. Meni su uzori ljudi koji stavljaju osmijeh drugima na lice. Da li svojim osmijehom, malim ili velikim gestama svejedno. Rezultat osmijeha na nečijem licu nema cijenu. Ne može ga kupiti niko. Ničim. Ali ga može izazvati.
Mnogo je društveno odgovornih projekata koje sam kao buntovnik sama organizovala i koji su me obilježili kao Naidu, kao građanina, kao biće, a u mnogim sam uzela učešće kao dio tima. I u jednim i drugim crpim zahvalnost posredništva, što sam baš ja ta sretnica kojoj su prošli kroz ruke.
Tako je sa projektom koji već više od deceniju organizuju dva brata iz Crne Gore, tačnije Bara. Iako žive u inostranstvu, imaju svoje apartmane u Dobrim Vodama. Slučajno ili ne, došli su na ideju da svake godine, čak dva puta godišnje, u junu i u septembru otvaraju svoja vrata besplatno sa punim pansionom i svakodnevnim zabavnim sadržajima uz rad mnogo volontera za udruženja djece i odraslih sa posebnim potrebama i drugim poteškoćama u razvoju sa područja cijele bivše Jugoslavije.
Kada su razmjere projekta dosegle više od 250 učesnika, gradonačelnik grada Bara je odlučio postati partner i pomoći realizaciju. Da bi svaki dan bilo dovoljno svježeg hljeba, voća, povrća i tri svježe kuhana obroka za sve učesnike, braća Efović, Alen i Enis, su okupili mrežu prijatelja i privrednika koji svako u svom domenu potpomaže projekat.
U navedenom periodu Dobre Vode su epicentar sreće, zahvaljujući baš njima. Nemoguće je osjećati se kao stranac u okruženju ljudi koji daju toliko srca u tome što rade i još vam dozvole da se i vi okoristite i nahranite svoje srce.
Teško je riječima opasati tih 10 dana trajanja projekta u jednom ciklusu. Na jednom mjestu više od 250 gostiju sa pratnjom članova porodica, odlasci na plažu, druženja, zabave svaki dan. Svaki osmijeh – jedna priča.
Tu smo svi jedno. Tu smo svi isti pred Onim koji nas je sve stvorio. Nema ružnih tema, nema problema, nema ničega iz spoljnog svijeta što je svakodnevni teret tih ljudi ili nas volontera. Nema ničega osim odmora i uživanja i predanosti učesnicima. Sve je podređeno njihovom osmijehu. Baš sve.
Svako veče ima temu, ali kad dođe veče maskenbala, sve postaje magija. Ako niste bili blizu djeteta ili odrasle osobe koja ima neku poteškoću u razvoju i koja na prve taktove muzike reaguje bićem svog bića, niste doživjeli senzaciju emocije.
Cilj vrijedan dostizanja
Ako niste osjetili zagrljaj djeteta koje vas zbog sitnice čvrsto grli iz zahvale ili uhvatili osmijeh koji vam uzvraća, niste osjetili slatku drhtavicu posebne nježnosti.
Rijetke su situacije u mom životu kojima mogu pripisati toliki omjer sreće kao taj kada se vratim kući nakon tih deset dana.
Vratim se prepuna istinskih osmijeha djece i odraslih koji nisu nikada upoznali svoju lošu narav, već samo čisto srce. Vratim se u preispitivanju i redanju svojih plitkih poriva i svaki put iz mene izvuku bolju Naidu. Ne zato što jesam bolja, već zato što su me oni takvom učinili oni.
Zato, vjerujem da ne treba bježati od sebe, onoga što nas ispunjava i onoga čime smo u stanju promijeniti nečiju stvarnost. Na ovaj ili onaj način. Na tren ili dugoročno. Ko god kaže da je pratiti srce pogrešno, u zabludi je. Pratiti srce je cilj, sve ostalo su izgubljene bitke. Pratiti srce je teže od linija lakšeg otpora, ali je baš zato i cilj vrijedan dostizanja.
Ovakve dane smatram blagoslovom svog života i mislim da bih bez njih bila prazna, nedovoljna. To su moje stvari koje ne dam nikome. To su moji uzori koje cijenim. To su ljudi kakvim težim biti.
To je moj način, a svi imamo svoje načine. Samo ne treba bježati od onoga što jesmo.
I tako, ja po svoju dozu sreće odoh opet u junu, a vi tražite svoje doze. I ne zaboravite, samo slijedom srca i pravo, pa gdje vas odvede.
Izvor: Al Jazeera