Ćošak daleko od nevolje

Rio je grad u kome ste samo jedan ćošak, jedno skretnje daleko od nevolje (Reuters)

Piše: Dušan Hadži Nikolić

Pala je zavesa na 31. Olimpijske igre u Rio de Žaneiru, događaj koji je i pre početka izazivao kontroverze. Ni sam tok Igara nije tekao bez problema. Napad na autobus koji je prevozio predstavnike medije, krađe na plaži Kopakabana, zelena boja u bazenima za vaterpolo i skokove u vodu… Iako ima onih koji će tvrditi drugačije, čini mi se da su ove igre održane na “ivici”, taman toliko da sve protekne kako treba.

Bezbednost je bila problem, i oduvek je tako u Riju. Iako sam se osećao bezbedno, čak to isticao kao činjenicu, priznaćete, nije prirodno niti do kraja prijatno biti na mestu gde vas čuva oko 100.000 do zuba naoružanih ljudi, pa uprkos svom tom obezbeđenju, incidenti su se ipak dešavali.

Rio je grad u kome ste samo jedan ćošak, jedno skretnje daleko od nevolje. To smo imali prilike da iskusimo na svojoj koži kada smo se jedno veče Uberom iz Rvačke kuće, Svetske rvačke federacije, vraćali u Media selo. Vozač je napravio pogrešno skretanje sa osvetljenog puta i ušli smo u mrak, da bismo nekoliko stotina metara kasnije ušli u favelu.

Kao zona sumraka

Glasan uzdah brazilskog vozača stavio mi je do znanja da ni njemu nije prijatno što smo tu gde jesmo. Ali, šta je tu je, vozio je pravo ulicom, bila je ponoć, a oronula ulica i kuće i u to doba bili su živi – žene šetaju, deca se jure, konj stoji na trotoaru, belo svetlo neonskih sijalica osvetljuje grupu koja sedi i pijucka piće… A mi u kolima zbijamo šale, praveći se da smo u redu zbog toga što prolazimo kroz kraj koji je sličan onima iz priča o pljačkama i napadima na ljude.

Vožnja kroz živopisni komšiluk trajala je oko kilometar, a onda, odjednom, opet bandere, svetlo, saobraćaj, civilizacija. Ta mračna ulica pojavila se kao zona sumraka, kao nešto nadrealno, a bilo je vrlo realno, jer to je Rio.

Ako se ne držite ustaljenih ruta, izazivate nevolju. Kretanje kroz bezbedna područija posebno je važno ako se nalazite 50 kilometara od Kopakabane, jer je lokacija Olimpijskog sela i bila tako postavljena – upoznanavnje okoline u opuštenoj šetnji oko Media sela ili Olimpijskog sela nije bila opcija. Rešenje je ili sedeti u sobi, ili izdvojiti dva sata u jednom pravcu i otići na Kopakabanu, a tamo, opet, oprez.

Uprkos svim problemima koji postoje, Brazilici su simpatičan i gostoljubiv narod, koji uglavnom ne zna nijednu reč engleskog jezika, niti bilo kog drugog osim portugalskog. Naravno, kada vam se obraćaju, govore na svom jeziku, kao da ih svaku reč razumete, trudeći se da vam ugode i izađu ususret.

Opet, uprkos izveštajima koji su slale neke kolege, u samom gradu oko olimpijskih borilišta mogli ste da osetite da postoji olimpijska atmosfera, van tih zona manjkalo je sportske festivalske atmosfere. Čini se da su Karioke, kako se nazivaju žitelji Rija, više zaoukpljeni svojim problemima i rešavanjem ekonomske krize nego što su ih zanimale Igre.

Na redu je Tokio

Sporadično su se u pojedinim restoranima i kafićima na TV-u gledala sportska nadmetanja – uostalom, u gradu od šest miliona stanovnika mora da bude i onih kojima su Igre bile na prvom mestu.

Rio se malo “zakuvao” tek pred kraj Igara, kada su Brazilci u dva nacionalna sporta, fudbalu i odbojci, igrali finala i osvojili zlatne medalje. Posle toga, što se njih tiče, Igre su bile gotove, sve je moglo da stane.

Što se tiče nas iz medija, Igre su tek sada gotove, a do novih nas deli tačno četiri godine – sledeća smotra svetskog sporta biće u Tokiju, a opšte je uverenje da će organizacija tih igara biti mnogo preciznija nego što je to bilo u Brazilu.

Izvor: Al Jazeera