U prirodi sve ide svojim tokom. Mart je u silaznoj putanji; ptice se već glasaju proljetnim pjevom, cvjetaju jaglaci i šumarice, sunce je odskočilo, vode zapjenušale, zemlja puca pred novim izdancima. I gladni psi već vedrije laju.
Samo čovjek ne zna šta bi sa sobom. Kiše, šmrca, kuka. Kosti škripe, klecaju koljena. Zimica ga trese. Padalo, puhalo, sijalo – sve mu je stresno. Sve goli meteoropat. Iskružio se iz prirode, odrodio. Izmislio pilule, za sve i protiv svega, umjesto savršenog mehanizma automatske harmonizacije s cikličnim promjenama u prirodi, s kojim je svako od nas stigao na ovaj svijet.
Sve je očiglednije: čovjek se pretvara u najtužniju pojavu na ovoj planeti. Okrenuo se sam protiv sebe. Protiv vlastitog opstanka.
Matična mliječ i klinci-palci
Žali mi se prijateljica neki dan da ju je spopala viroza. Šaljem joj poruku: “Ne daj se, boksaj imunitet.” Odgovara: “Hoću, svakako. Evo sam kupila neke … kapsule, pa to pijem ujutro.” Pitam: “To ono nešto polen, med?” Kaže: “Jah, matična mliječ, plus neki klinci-palci.”
Eto, u to su se pretvorili naši životi: neki klinci-palci, koje nam je kreirala farmaceutska industrija. I uvjerila nas da će nam od toga biti bolje. Pod uvjetom da zarađujemo brdo para, za koje možemo kupiti njihove preskupe klince-palce.
A kad to jednom krene, kad pustiš da te ulove u svoju mrežu, uskoro otkriješ da ovaj klinac ne ide bez onog palca, da se jedno bez drugog ne može apsorbirati, pa sad moraš kupiti i “ono za ono”. Potom saznaš da nešto treće, što ti je već redovna terapija, inhibira apsorpciju onog drugog, koje moraš obavezno uzimati s prvim.
Potom se rasplačeš ili poludiš, ako već nisi. Vitamin E nije topiv u vodi. Kalcij se ne može apsorbirati bez magnezija i cinka, a sve to skupa ništa ne vrijedi bez selena. Počinješ se zasipati šakama suplemenata, dovoljno da ubiješ slona. Pogledaš se u ogledalo – raste ti surla. Koljena ti i dalje klecaju, drma te viroza, svrbi dermatitis, rastura nervoza…
Strpi se još malo. Uskoro će te drmati alergija. Onaj polen. kojeg si se nagutao u martu. već u aprilu će opasno zaratiti s polenom iz okruženja. Njih dvojica nisu iz istog roda i plemena. Tvoj imunitet iz neprikosnovenog zaštitnika svake tvoje ćelije pretvorio se u krvavo bojno polje, na kojem će svi zaratiti protiv tebe.
A zvučalo je tako dobro i pametno. I koštalo – ne pitaj. Ekstrakt gljive reiši, uzvišenog imena Ganoderma lucidum. iliti “gljiva besmrtnosti”, ajkulin proteinski kompleks, resveratrol, beta-glukan… Astragalus, probiotici, Echinacea…
Najuzvišeniji ružičasti san
Najnovije čudo farmakologije: “Astaksantin, narandžasto-crveni pigment, pripada grupi karotenoida. Nastaje sintezom u mikroalgama, a glavni je izvor mikroalga Haematococcus pluvialis (može se uzgajati i u komercijalne svrhe radi proizvodnje astaksantina). Ljudi i životinje ne mogu sintetizirati astaksantin.”
Flamingosi su ružičasti upravo zbog astaksantina u perju.
Čovjekov najuzvišeniji ružičasti san jest da napokon liči na flamingose. Ružičasta ptica bez ptičije gripe. S nešto malo mozga, dovoljno da se odupre sili gravitacije dok u nepreglednoj masi istovjetnih ružičastih ljepotana stoji na jednoj nozi.
Ni nalik čemeru mog djetinjstva, kad mi je mati silom gurala u usta kašiku ribljeg ulja. I sad me zapahne miris riblje crkotine, odnekud iz dubine kostiju, na sam spomen ranog proljeća, koje je i u ono davno doba podrazumijevalo specijalne mjere bildanja imuniteta.
Nije moja dobra mati imala pojma da se to “nešto” što svim silama nastoji ojačati u svojoj djeci zove imunitet. Ona je to, valjda u svojoj priprostoj transgeneracijskoj usmenoj nauci o jedinstvu čovjeka i prirode, jednostavno zvala snagom.
Obično bi, posebno meni s izuzetno mrljavim apetitom, rekla kako neću nikad pobijediti svoju braću u trčanju i preskakanju jaruga ako ne budem jela hranu čija boja prevladava u prirodi u tim danima.
Mart je obično bio mjesec posljednjeg snijega, visibaba, blata na sokaku, golih mrkih grana, mutne rijeke Bosne, kraj koje sam rasla. Potom bi se zažutjeli jaglaci i zemlja počela osipati šapatom prvih trava. Sunce se pitomije smjehuljilo iznad dalekih brda.
Zaslužujemo li proljeće?
Jeli smo mladi sir, kajmak, kiselo mlijeko, puru, jaja, bijelu repu i crnu rotkvu, prasu i krompir. Potom: žaru, listove maslačka, zelena pera u jesen posađenog starog crvenog luka. Mladu salatu, koja je u ono vrijeme bila daleko od puterice. Listovi su joj bili tvrdi i gorki. Zapravo, krajem marta sve je bilo gorko. I zeleno. Uz obilni dodatak jaja i mliječnih proizvoda.
Istovremeno su se ubrzano trošile posljednje zalihe zimnice: kiseli kupus, ajvar, pekmezi i marmelade, turšije, suho i koštunjavo voće. Med se kusao iz tegle. Mlijeko pilo iz ćase. Niko živ nije čuo za suplemente.
Pamtim da je mati odnekud nabavljala pačiju mast i pravo kravlje maslo. Od silnog mirisa i okusa i sad mi se povraća. Ali, jela sam. Bilo je dovoljno da majka kaže da će mi to podmazati sve zglobove te ću u proljeće biti brža od zeca. Šta zna dijete šta je zec? Biti brža od nekog ko je valjda najbrži tad je bilo in. Ne kao sada: biti ružičastiji od flamingosa i stajati na jednoj nozi. Doživotno.
Danas ne samo da izgledamo isto, nego i jesmo isto što i sve silne pilule-za-lilule koje smo popili. Ovakvi, ne zaslužujemo proljeće.
Izvor: Al Jazeera