Točno 20 godina proteklo je od najznačajnije nogometne utakmice odigrane u poslijeratnom Zagrebu. Dinamo je od tada do danas dočekivao europske prvake, a reprezentacija vodila ključne bitke protiv giganata, no niti jedna se ne pamti kao taj dolazak u goste beogradskog Partizana.
Zagrebački Dinamo je te 1997. postojao samo u povijesnim knjigama i u tri godine dalekoj budućnosti. Državna vlast na čelu s Franjom Tuđmanom promijenila je ime gradskog mezimca i nakon frankenštajnskog HAŠK Građanskog stvorila NK Croatiju. Godinama je trajao navijački bunt i baš toga ljeta donesena je odluka – na Maksimir se više ne ide.
Bad Blue Boysi su odlučili da će borbu za povratak imena nastaviti na gostovanjima, a da će svoj stadion ostaviti pustim kako bi poslali najglasniju poruku neslaganja.
No, ždrijeb prvog pretkola Lige prvaka bacio je u vodu sve planove i filozofije. Kada su UEFA-ine kuglice spojili Croatiju i Partizan, vijest se poput struje proširila Hrvatskom. Prvi poslijeratni dvoboj hrvatskog i srpskog kluba, utakmica koja bi napunila i pet Maksimira. Bez pretjerivanja.
Dinamo je tada bio daleko moćniji klub s neusporedivo jačim igračkim kadrom. Crno-Bijeli pod vodstvom trenera Tumbakovića prolazili su kroz smjenu generacija, dok je državni vrh u Maksimiru okupio strašnu momčad koja će već idućeg ljeta biti bogatija za čak sedam brončanih medalja s Mundijala u Francuskoj. Prosinečki, Marić, Mujčin, Cvitanović, Šimić, Jurić, Viduka, Ladić… bila je to momčad koja je realno trebala izbrisati Partizan s terena.
No, prvi dvoboj u Beogradu završio je 1:0. Pogodak igrača s klupe Isailovića kaznio je silne promašaje plavih i Hrvatskom je zavladala konsternacija. Rezultat neugodan, pritisak maksimalan, ono što se činilo sigurnim sada je preko noći postalo dalekim.
No, za razliku od apatičnog naroda, BBB-i su unatoč porazu pohrlili na Pleso dočekati poražene iz Beograda, te ih pjesmom i bakljama podići iz letargije. Operacija je bila vrlo uspješna, ostat će upamćena reakcija Silvija Marića koji je prednjačio u promašajima na stadionu JNA. Inače brbljavi, a te večeri šutljivi Mara pognute je glave na aerodromu prolazio kraj navijačkog špalira i, uoči ulaska u bus, se okrenuo i zavikao: „Razbit ćemo ih doma. Zabit ćemo im pet komada“.
Momčad je morala u karantenu maknuti se od uzavrelog grada koji je odbrojavao minute do sučevog zvižduka. Za ulaznice se čekalo cijelu noć, stadion je rasprodan u rekordnom roku. Trener Marijan Vlak bez pompoznih je najava sastavio novi plan (Mujčin umjesto Tomasa za jaču figuru u sredini, ostali starteri su ostali) i znao da će u leđima imati navijački orkan. Da je u pitanju bio bilo koji drugi protivnik ne bi ga imao, no Partizan je tada bio magnet koji je nadjačao svu represiju toga vremena.
Navija se za Croatiju, a ne za Dinamo
Danima prije utakmice dijelili su se leci na kojima se pozivalo da se navija za Croatiju jer je Dinamo instrument u rukama rušitelja Hrvatske. Zabranjeno je bilo unošenje zastava i transparenata s Dinamovim imenom i grbom, pa je stadion ostao bez klasičnog navijačkog dekora, ali vibracija u zraku tog jutra 30. srpnja 1997. godine bila je teško opisiva.
Svi dijelovi grada kao da nisu spavali, od ranih sati krenule su plave poplave iz Zaprešića, Gorice, Dubrave i svih dijelova Hrvatske i iseljeništva prema zagrebačkom centru. Nikada prije ni poslije nije Jelačićev trg bio tako pun toliko rano. Nitko nije želio propustiti niti sekundu povijesnog dana i briga od ranije nestala je kao krpom obrisana. Zavladala je unisona euforija, ljudi su predviđali i nenormalne rezultate koji su više priličili vaterpolu nego nogometnom derbiju.
U sjećanju je ostala i baka koja je silazila s Dolca i uputila se ravno prema prijatelju s kojim sam sjedio na trgu. „Sinko, hoćemo zabiti mi njima deset komada?“, zanimalo je uzbuđenu staricu koja se na placu očito naslušala „realnih prognoza“. „Bar deset bako, zabit će im Cvita sam pet“, nije se prijatelj trudio gasiti euforiju koja je bjesnila poput požara.
Bio je to i dan koji je spojio Hrvatsku. Nakon Bljeska i Oluje ponovno su nestale klubaške razlike i bez ikakve nervoze prošao sam Dalmacijom u Dinamovoj majici vračajući se s mora na uzvrat. Među četrdesetak tisuća navijača našlo se i puno ultrasa drugih hrvatskih klubova, a na kraju utakmice cijeli je stadion otpjevao „Marjane, Marjane“ baš po guštu dalmatinskih gostiju. Bilo je to definitivno više od utakmice, stvar prvorazredne nacionalne važnosti, dvoboj s predznakom koji je danas nedokučiv.
Dva sata ranije stadion je bio pun kao ribizl. Vrućina i alkohol napravili su svoje pa je euforija polako i jenjavala, a do dvoboja je ostalo još sat vremena. I onda su ispod južne tribine izašla trojica u crno-bijeloj opremi i pokupili zvižduke koji su gotovo parali uši.
Bili su to suci Veissiere i njegovi francuski pomoćnici, a ne prethodnica Partizana kako je mislila okupljena gomila. Jesu li se uvrijedili ili ne, danas je nevažno, no Vessilier je tijekom dvoboja gostima poklonio penal koji je mogao sasvim promijeniti tijek utakmice… Zatim su na teren izašli i igrači i vidjelo se i iz visine da su mladi gosti pod golemim dojmom. Nasuprot njih daleko bolja momčad, a okruženje kao u Argentini. Zapravo je Partizan već na zagrijavanju gubio 1:0.
“Gutali smo nervozu”
Kada je utakmica počela, krenuo je uragan prema najrespektabilnijem gostu, vrataru Ivici Kralju. Sjajni Edin Mujčin (upisao je te večeri čak četiri asistencije) zatrpavao je točnim loptama svoje napadače i već nakon 15 minuta plavi su vodili 2:0. Stadionom, gradom i državom orilo se Dinamovo ime, predsjednik Tuđman u loži ignorirao je tu činjenicu i slavio golove njegovog tadašnjeg protiv nekadašnjeg kluba, a dinamovci su izgledali kao da će ispuniti proročanstvo bakice s placa i napuniti do vrha Partizanovu mrežu. Nakon Marića i Cvitanovića u 23. minuti u strijelce se upisao i Mark Viduka, te je furioznoj plavoj konjici ostalo tek završiti zadatak prije poluvremena.
Partizanu je dosuđen penal koji, niti nakon stotina gledanja snimke, još uvijek nema baš nikakvog smisla, no Dražen Ladić bravurozno je dva puta obranio Vukičeviću i razulario tribine.
Tri minute uoči predaha Silvio Marić zabija svoj drugi gol za 4:0 i rješava sve dileme. Navijači više nisu znali kako bi slavili, onima izvan stadiona ponestalo je pirotehnike i glasnica, čak su se opustili i napeti policajci te se pridružili slavlju, povijesna nogometna zadaća bila je dovršena. U nastavku je tempo smanjen, te je Cvitanović pogodio za konačnih 5:0 i zaokružio priču o petardi u Zagrebu.
Novinari su uglavnom pretjerivali i dijelili ocjene 10 svim akterima na terenu. No, i oni zahtjevniji dali su je heroju večeri Silviju Mariću koji je igrao poput buldožera i iza sebe ostavio prah. Popularni Mara rado se prisjeća toga dana.
„Majko moja, što sam sve u Beogradu promašio… I onda dođe ta utakmica koja je i danas vjerojatno ostala najteža za igrati svima koji smo bili dolje. U gradu euforija a na stadionu ludilo. U svlačionici nismo uopće pričali, gutali smo nervozu i čekali izaći van“, govori strijelac ključnih golova. Na terenu je ispalo daleko lakše.
„Kad sam na Mujčinovo dodavanje zabio za 1:0 i kad je Ladić dva gola poslije obranio penal, bilo je gotovo. Oni su pali, mi smo znali da nam ne mogu ništa i bilo je samo pitanje koliko ćemo im do kraja utrpati. Igrao sam jake tekme u karijeri, ali ova će ostati nešto posebno. Definitivno najdraža ikada.“
Dva policijska prstena
Nakon dvoboja navijačka rijeka preselila se na glavni gradski trg. Jelačić plac, kao i njegova fontana Manduševac, bila je prepuna slavljenički raspoložene mase i slavlje je trajalo do jutra kada su čistače u poslu ometali i neki koji su spavali na betonu kao u najudobnijim ležaljkama.
Jedina nervoza nastala je kada se slavlju na Trgu želio pridružiti i pokojni predsjednik Tuđman. Došao je među narod okružen s dva policijska prstena, no malo nakon ulaska u gužvu i nekoliko verbalnih ispada procjena osiguranja je bila da se državnika povuče iz jezgre zbivanja. Godinama uoči tog povijesnog dana dinamovce je zvao Soroševim plaćenicima i udbaškim provokatorima; samo jedna pobjeda koliko god važna i slatka bila, nije tada mogla isprati svu gorčinu toga odnosa.
Kolo nakon Partizana Dalglishev Newcastle izbacio je Croatiju iz Lige prvaka, a na zadnjoj jesenskoj stepenici od Atletico Madrida su ispali i iz Kupa UEFA.
No, priča o prvom međunarodnom dvoboju hrvatskog i srpskog velikana preživjela je i dva desetljeća i čini se da zaista neće biti zaboravljena. Eintracht i Leeds ’67, Zvezda ’82 i Partizan ’97 iz sentimentalnih razloga i do danas ostaju najsnažaniji pečati s Maksimira.
Izvući će Dinamo jednom i Zvezdu, možda opet nekad igrati veliku ulogu u Europi ali tu večer neće moći nadmašiti. To je bilo više od nogometa.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera