Jutro, 2. maja / svibnja bilo je isuviše sunčano i lijepo s obzirom na ono što će uslijediti. Besmisleno lijepo, poput trešnje probeharale na groblju.
Tog istog jutra u mom stanu, u Sarajevu, dogodila se trivijalnost u odnosu na ono što će uslijediti. Moja divna Izabela (ime je dobila po Isabelli Rossellini) naprosto je uginula u akvarijumu. Kažu da kornjače imaju sedmo čulo i da se, u slučaju opasnosti, sklanjaju u morske dubine. Ova moja nije se imala gdje skloniti.
Poslije podne došlo je vrijeme za istinske strahote. Udarne vijesti: Tenkovi sa Skenderije otvaraju paljbu na Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Granatira se Skupština. Predsjednik Alija Izetbegović i njegova delegacija, u čijem sastavu je bio i Zlatko Lagumdžija, zarobljeni su na Sarajevskom aerodromu, po povratku sa Lisabonskih pregovora…
Moram priznati da sam bila od onih novinara/-ki koji su sanjarili da će ih, jednog dana, put odvesti na daleko ratište i da će tamo napisati briljantnu reportažu, u stilu Ernesta Hemingwaya, krcatu detaljima i nabijenu emocijama, zbog koje će se lideri velikih zemalja uhvatiti za glavu – nakon što iz izvještaja konačno shvate pravu istinu. Ali nisam vjerovala, premda su političari tu mogućnost otvoreno najavljivali, da bi i moj rodni grad mogao biti pretvoren u ratište. Po svoj prilici sam tako nešto spomenula doajenu bh. novinarstva Adilu Hajriću, koga sam tih dana slučajno srela u centru grada, nakon čega mi je savjetovao da što prije počnem s pisanjem dnevnika.
Ratni dnevnik
Bez obzira na unutarnju buru i strahove za život najbližih i najdražih, moj ratni dnevnik je bio samo kolekcija šturih zabilješki:
“Drugi maj 1992. Gori Skenderija, gori Pošta, gori Valter Perić (zgrada elektro-distribucije) kao i relej na Humu… Tenk JNA u blizini Predsjedništva. Puca se i granatira po cijelom gradu. Tramvaji stali. Zapaljeni. Telefonske linije prestale… Još prebrojavaju poginule. Snajperi vrebaju… Nezaboravan dnevnik Senada Hadžifejsovića. Izetbegović treba biti razmijenjen za Kukanjca.”
A onda u posljednjem redu ostaje zabilježeno “Nema više Izabele.”
Ovo o Izabeli je bilo zapravo na prvom mjestu. Ali budući da su zlokobni događaji kasnije poprimili neslućene razmjere, prekrižila sam tu rečenicu s početka i stavila je na kraj.
Zapanjeno sam slušala radio i gledala tv-izvještaje, prije no što smo ostali bez struje i krenuli u podrum-sklonište našeg nebodera na Alipašinom polju. Pitala sam se: kako je moguće da Sarajevo gori, da srpski radikali, uz pomoć JNA, stvarno idu na to da podijele grad i zemlju! Kako uspostaviti granice među narodima, kada bi one u velikom broju slučajeva morale ići posred bračnog kreveta!
Samo dan ranije naš telefon je neprestano zvonio. Zvala rodbina, pa prijatelji. Pitaju: šta čekate u Sarajevu? Zašto niste otišli u djedovu kuću u Slavonskom Brodu? Ili u Njemačku? Zovu i iz Slovenije, Srbije, Hrvatske, nude gostoprimstvo. Valjda su svi već mogli sagledati prijetnju iz slijeda historijskih datuma: BiH je još 01.03. postala neovisna država. Potom je, 27.04, osnovana Savezna Republika
Negdje mora pući
Jugoslavija, sastavljena od Srbije i Crne Gore, a početkom petog mjeseca vojska Jugoslovenske Narodne Armije (koja je pripadala sad već nepostojećoj državi SFRJ) još se nalazila na teritoriji BiH. Bilo je jasno k'o dan da tolika napetost neće dugo trajati. Negdje mora pući. Samo što sam i ja, poput mnogih kolega, smatrala da će sukobi potrajati nekoliko dana, možda najviše mjesec-dva, a onda će se umiješati predstavnici velikih i moćnih zemalja, pa će priprijetiti: “Dosta više, Balkančerosi! Ima da se izmirite. Inače…”
Ali tog 02.05. grad je bio ovijen zagušujućim dimom i slutnjama. Shvatila sam da su moja dotadašnja ratna iskustva, o čemu sam namjeravala jednog dana pričati unucima, sada jedva bila vrijedna pomena. Uključivala su par izbjegnutih snajperskih metaka na aleji duž Miljacke, a potom i užurbani bijeg sa poprišta, gdje sam se, šetajući s prijateljicom, slučajno zatekla i ugledala transporter, obojen u bijelo, nalik na sanitetsko vozilo ili na UNPROFOR-ovo. Našao se u blizini mosta kraj Otoke, da tamo “brani” grad, a onda se pojavio teritorijalac sa zoljom, da odbrani grad od “branitelja”. Bio je to jedan od rijetkih teritorijalaca i “ljudi u tenama” koji su imali protivoklopno oružje.
U drugom dijelu grada tenk JNA je uništen Molotovljevim koktelom. I u našem ulazu ljudi su dežurali i planirali da s prozora pobacaju sve što im dođe pod ruku – u slučaju da stigne oklopna prijetnja. Ne da raja svoje Sarajevo! U podrumskom skloništu Srbi, koji su ostali da dijele sudbinu svoga grada, posebno su se isticali u psovanju napadača. Zbog agresorskih granata morat će, ako prežive i ostanu u gradu, stalno dokazivati da “nisu svi isti”.
Srećom, zaista nisu i nikad neće biti svi isti – ljudi uvijek ostaju ljudi neovisno o imenima – pokazalo se to i tokom 1.425 dana opsade Sarajeva, a i kasnije.
Izvor: Al jazeera