Bila sam suviše mala da bih se sjetila kada su tačno roditelji moga tate donijeli odluku o gradnji vikendice, ali se sjećam da je baka odlučila odustati od prvobitnog nacrta, pa smo na kraju imali najnefunkcionalniju vikendicu. Ljubav te učini popustljivim, tako se njen muž, a moj deda, nije protivio i pustio je da bude po njenom.
Vikednica je sagrađena na Gladnom polju pored Sarajeva. Zemlja je bila škrta, zemlja je bila gladna. Često je tata, tada mlad i nestrpljiv, prigovarao roditeljima što zbog nefunkcionalne vikednice, što zbog škrte zemlje.
Nataša i Nikola
Deda nije dao da se posiječe drveće, već je odmah posadio još jedno i nazvao ga po meni – Nataša.
Rekao mi je: „Gledaj Naco ovo drvo, ono će rasti sa tobom“, i drvo je raslo. Kada se rodio moj brat posadio je još jedno drvo i nazvao ga Nikola.
I oba drveta su rasla. Posadio je deda i jabuke koje su rijetko rađale, a i kada su rađale plodovi su bili mali i neukusni. Ipak, uspijevale su maline u kojima su najviše uživala komšijska djeca. Deda ih je puštao da uživaju u „krađi“ i pravio se da ih ne vidi, a ja sam bila pomalo ljubomorna.
Jednom je nakon tatinog gunđanja deda rekao : „Nemoj se ti nama Igore miješati u život! Ne može, sine, zemlja biti loša, a ni ovo drveće. Mogu, dijete moje, samo ljudi biti loši.“ Tata je nakon ove rečenice manje prigovarao, a ja nisam razumjela šta je ustvari deda želio reći. Danas znam da su bivšem logorašu drveće i škrta zemlja bili bolji prijatelji od ljudi. Tata je otada zajedno sa ocem sadio, manje ili više uspiješno, drveće oko vikendice.
Bilo je ljeto 1993. godine, kada je u naš haustor doselio Sandala. Tako smo ga nazvali, jer je stalno nosio sandale. Poslije su mu komšije dale zimske cipele i toplu zimsku jaknu. Danas mi je krivo što smo ga tako zvali i zbijali šale, Sandala je došao u onome u čemu je uspio pobjeći od zla. Nije mogao Sandala znati koliko je nama značilo jedno jedino mlado drvo posađeno ispred haustora pa ga jednog dana odlučio posijeći. Komšiluk je opkolio drvo uz buku, prijetlje i psovke. Sandala se povukao i reko: „Šta vam je ljudi, pa to je samo drvo?!“
„Kako bolan ne bio samo drvo, nije ovo nama samo drvo, razumješ li, jel’ ti jasno?!“ , vrištali su ljudi, koji su tijelima opkolili drvo.
Mislim da Sandali nije bilo jasno, ali ja sam znala, to drvo je nama predstavljalo život. To drvo je uspjelo sve preživjeti i rat i Sandalu.
Nisu preživjela mir
Mnoga sarajevska drveća su preživjela rat i neke druge Sandale, ali nisu preživjela mir. Posječena su. Iza njih ostajale su rupe i tužno iskopano korijenje. Na mjestu tih rupa, koje su me podjećale na grobnice sarajevskog prijašnjeg života, nikle su stambeno-poslovne zgrade, nikli su tržni centri, nići će nekave podzemne garaže, nići će sve što neće rasti, nići će, eto, sve što nije život.
Svaki dan kada se vraćam sa posla, gledam u velike rupe na Dolac Malti, gledam u iskopano snažno korijenje i imam neki osjećaj da se drveće pokušalo braniti, ali nije uspjelo. I ne znam da li umišljam, ali korijenje mi liči na ispružene ruke koje su tražile pomoć i spas, pa okrenem glavu i dam gas da me što prije napuste te slike.
Ali, neke slike ne daju mira, dođu same, možda ih prizovu godine, one koje će me smjestiti na pola mog životnog puta, dođu, eto, čisto da uzdrmaju dušu. Pa se tako pojave slike iz Velikog parka i jedne klupe i dugih razgovora. I onoga dana kada se nebo otvorilo, a ja se skupila ispod drveta tek probeharalog, dok mi je srce od zaljubljenosti tuklo kao ludo. Sjetim se i moga dede u bijeloj potkošulji i kratkim bermudama i njegove rečenice: „Ne može zemlja i drveće biti loše, mogu samo ljudi“.
Sjetim se Sandale i komšija. Sjetim se kako su tijelima branili ono mlado drvo, sjetim se i da od nas nije ostalo ni pola od onih ljudi iz onog ljeta 1993. godine. Sjetim se i dam gas, pa samo prividno pobjegem od sjećanja, a i od same sebe.
Na vikendicu sam rijetko odlazila, nikada se nisam pomirala sa tim da tamo neću vidjeti dedu. Zvali su neki ljudi, nudli novac, željeli su kupiti našu vikendicu. Tata je odlučio da je vrijeme da ipak nešto uradimo i nađemo arhitektu. Vrijeme je da promijenimo bakin raspored. Jedno znam drveće nećemo dirati, ni jedno drvo nije samo drvo, svako drvo je život, a i moram vidjeti koliko je Nataša porasla, sigurno je moje drvo nadmašilo moju skromu visinu i neka je….
Izvor: Al Jazeera