Loše vijesti, kažu, putuju, najbrže. Ali ova nije i ko zna da li bi i došla da nije zajedničkog prijatelja, Pirketa, koji je poslao poruku sa linkom. Naslov je vukao na tekst sa savjetima za ljude koji su oboljeli od teške bolesti. Naslov je bio „Živjeti sa karcinomom“. Kliknuo sam, stranica se otvorila i ugledao sam Peru.
Fotografisali su ga za nekim šankom/kafanskim stolom jer je pred njim flaša i dopola popijena čaša pive. Zamišljen, možda i zabrinut. Ali to nije bio Pero koji je upravo doznao ono najgore, da ima rak pluća, pored svega u životu što ga snalazi posljednjih godina. Na slici je onaj Pero čije bi oči već u sljedećem trenutku mogla obasjati samo njemu svojstvena ironija nakon čega bi slijedila priča o nekom djeliću mozaika, nekom akteru ludila koje se u kontinuitetu odvija u našim životima posljednjih decenija. Onaj Pero kojeg, osim na internetu, nisam vidio već godinama. Nažalost.
Petar Luković, jedan od najboljih novinara/pisaca sa ovih prostora, predratni rock kritičar i ratni i poslijeratni kritičar surove zbilje/reale u zemljama nastalim raspadom SFR Jugoslavije. Sa naglaskom na politički i kulturni establišment Srbije i svu silnu produkciju zgusnute historije koja je rezultirala morem krvi, stotinama hiljada izgubljenih života, milionima unesrećenih ljudi, a paralelno s tim i potpunim odsustvom bilo kakve svijesti o posljedicama moralnog (su)mraka koji je pao na Beograd u drugoj polovini osamdesetih i ne diže se evo već ima trideset i kusur godina. Iz tog i takvog (su)mraka rijetko su se probijali glasovi ljudi koji su jasno i glasno smjeli izgovoriti i napisati činjenice o tome šta se zapravo događa u Srbiji i u ovim nesretnim okolnim državama sa kojima Srbija, barem prema zvaničnoj verziji, nikad nije ratovala. Kako tada, tako i danas. Ali od svih tih nekoliko glasova, Perin je bez premca bio i ostao najglasniji i najiskreniji.
Plotuni tužbi
Surovo i do boli tačne, Perine riječi udarale su u glavu i zvonile u ušima svim onim ljudožderima, filofašistima i kleptokratima koji su sa sigurne udaljenosti navijali da izgubljeni ratovi traju što duže kako bi pljačka bila temeljitija. A kad je klanje okončano i kad su estradno-politički jad i bijeda počeli prekrivati tragove zločina, Pero je bio i ostao tu da podsjeća i podbada, da nervira i provocira. Sve one koji su htjeli zaborav, sve one koji su htjeli relativizaciju i negaciju, pa i one koji su, iz očaja ili zbog slave, pohrlili pod skute novokomponovanih političkih i inih tajkuna i lovokradica. Uz to, Pero nije kalkulirao ni praštao ni onima koji su mu, u kraćem ili dužem periodu vremena, bili prijatelji i/ili istomišljenici pa ga je jedan njegov kolega titulirao kao nekrunisanog kralja raskidanja prijateljstava.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ali sva ta bezrezervna posvećenost istini u ovom vremenu i sa ovakvim ljudima i u ovakvim primitivnim državama i kanibalističkim društvima imala je svoju visoku cijenu. „Kad su mi prvi put rekli da sumnjaju na tumor pluća, nisam odmah pomislio samo na dežurnog obaveznog krivca – cigarete, s kojima sam se družio decenijama, uveren u reklamni slogan da sa cigaretom ‘nikad nisi sam’. Sigurno je da mi moja nikotinska ovisnost ništa dobro nije donela, naprotiv, ali sam još pre četiri–pet–šest godina bio uveren da je ono što se dešava oko E-novina siguran put ka samouništenju. I sam sam se čudio kako sam preživeo (!) dugogodišnju hajku protiv portala, kako sam na nogama ostao nakon više od šezdeset suđenja sa idiotima raznih oblika…“, svjedoči Pero u svojoj ispovjesti o početku borbe sa bolešću i razlozima zašto je ona došla upravo sada. I o teroru ideoloških i intelektualnih apologeta novog srpskog poretka u kojem su ljudi kao Petar Luković i portal kao E-novine, postali nepotreban balast i statistička greška koje se trebalo osloboditi na svaki način, a najbolje, što bi rekao jedan ovdašnji političar, „po zakonu“.
Koristeći raskošni mehanizam „pravne države Srbije“ svi ti opskurni likovi, glavni junaci Perinih tekstova, kao po komandi, ispaljivali su plotune tužbi po čovjeku koji se mogao osloniti i tražiti podršku uglavnom – sam od sebe. Kako tada tako i danas. Redaljke sudskih procesa sa enormnim presudama, nezapamćenim na ovim prostorima, kombinovane sa marketinški nepopularnim iznošenjem vlastitog mišljenja, finansijski su potpuno devastirali i portal E-novine, a dobrim dijelom i njegovog vlasnika.
Počasni građanin Sarajeva ipak je imao i ima snage da nakon impresivne karijere u papirnatim medijima (pisao je za predratne novine i magazine Duga, Džuboks, Mladost, Polet, Nedelja, Nedjeljna Dalmacija, Politika, Oslobođenje, Vjesnik, Rok 82, Rok, pa onda Vreme, Naša Borba, Reporter, Feral Tribune, Mladina i, naravno, sarajevske Dane) i satiranja E-novina stane na obje noge i krene iznova sa portalom XXZ. Ali opet sam na čelu male ekipe entuzijasta.
Na ovom mjestu ću stati sa prisjećanjem na godine kada je Pero branio sve nas napadnute i svim srcem, dušom i mozgom bio na strani našeg opstanka, smatrajući, valjda, da brani i univerzalne vrijednosti za koje se zalagao čitav život. Ne treba Peri ni hvalospjeva ni da se neko prisjeti bolje prošlosti u kojoj je bio svjetionik u mrklom mraku. Njemu i portalu koji vodi treba pomoći na svaki mogući način i to odmah i konkretno, donacijom, savjetom, porukom…
On je svoj prostor slobode davno osvojio, istine izgovarao kada su drugi poginjali glave, ali sad je nešto drugo na kocki. Vrijeme je da osvoji svoje zdravlje, pa ako ima onih koji cijene i vole Lukovića na ovim prostorima i pri tom su voljni to i da iskažu, a ima, onda, što bi Pero rekao, now is the time…
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera