Već mnogo godina se u bosanskohercegovačkom entitetu Federacija BiH govori o Zakonu roditelj – njegovatelj, unutar reforme socijalnog sektora.
Konačno, nakon što su „isplivale“ grozne fotografije iz Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić (ovaj grozni naziv kaže puno sam za sebe), Federalni parlament je naložio Vladi FBiH konkretne korake i rokove u donošenjima hitno potrebnih Zakona, a jedan od njih je i Zakon roditelj – njegovatelj.
Prijedlog Zakona je već davno podnesen i zapravo je prepisan iz susjedne Hrvatske. Usvojen je na Predstavničkom domu, makar sa svim njegovim manjkavostima, a procedura je dodatno zakomplikovana činjenicom da je Premijer FBiH formirao radnu grupu čiji je zaključak da pravo konzumiranja Zakona imaju samo roditelji djece sa poteškoćama do njihove 30. godine života.
Život u agoniji
Na prvom mjestu, i ono što je bilo planirano, planirano je nakaradno i loše, a tome svjedoče kontunuirani protesti roditelja u Hrvatskoj jer je u Zakon uveden minimalan broj roditelja, a njihova primanja su toliko mizerna da teško možete prehraniti psa, a kamoli sebe i dijete.
Zakon bi nalagao da se status roditelj – njegovatelj prizna roditelju koji mora svakodnevno izvoditi medicinske intervencije na svom djetetu i koji je obučen da to čini, odnosno da prava iz navedenog Zakona uživaju roditelji djece koja su u potpunosti ovisna o njima.
Ako ćemo pravo, znam veliki broj djece sa poteškoćama koja jedu, piju, hodaju, pa ipak su u potpunosti ovisna o roditelju (jedan sam od njih), ali iz solidarnosti i zbog činjenice da smo mala i siromašna država mi roditelji smo se složili i šutili. Šutila sam iako moje dijete za osam godina nikada nije jelo ako ga ja nisam nahranila, nije se niti okupalo, niti presvuklo. Nikada ne smije biti sam i bez nadzora, ali pomislim na sve one majke i očeve koji svaki dan djetetu daju klizme, hrane ga na sondu, nose u rukama i sve što onaj ko ne živi takav život ne može nikada ni zamisliti. U kakvoj agoniji ti ljudi žive.
Kap koja je prelila čašu je premijerova radna grupa koja je na nepoznatom osnovu izračunala da budžet FBiH može podnijeti samo roditelje iz ove populacije koji imaju do 30 godina starosti.
Manipulacije sa roditeljima
Strašna je činjenica da su na tematskoj sjednici u FBiH, a nakon afere Pazarić, zastupnici između ostalog naložili i formiranje registra djece i osoba sa poteškoćama u razvoju, a da bi se znao tačan broj istih. Nakon što je Vlada FBiH održala sastanak sa nama roditeljima i podijelila nam rješenja o formiranju radnih grupa, sva priča o tome je nestala.
Da stvar bude još gora Vlada FBiH je nedavno podnijela „informaciju o stepenu realiziranja zaključaka“ donesenih na tadašnjoj sjednici.
„Budući da nije u potpunosti jasna svrha ovakvog registra, posebice ako se ima u vidu nužnost posebne zaštite osobnih podataka svakog pojedinca iz bilo koje ranjive skupine, kao i činjenica da pri nadležnim institucijama već postoje potrebne evidencije, dogovoreno je da se ovo pitanje dodatno razmotri“, nevedeno je.
Bila sam na tom sastanku i odgovorno tvrdim da nismo usaglasili kako nije jasna svrha postojanja registra! Ovo su zaista strašne manipulacije nad nama roditeljima, nad javnosti i osobito nad zastupnicima oba doma Parlamenta. Ako njima nije jasno, nama evo jeste, pa vratit ćemo se na nacrt Zakona roditelj – njegovatelj.
Na osnovu čega je neka radna grupa izračunala koji je to broj roditelja koji bi uživali pravo iz Zakona ako nema registra i tačnog broja. Kako Vlada može znati koji je to broj djece do 30 godina kad mi već znamo da je veliki broj djece van svakog prava jer nema odgovarajuće medicinske skrbi, nema ni pravovremene dijagnostike, a o socijalnim službama da ne govorimo.
Štednja nad najranjivijim
Sve vodi ka tome da Vlada maksimalno onemogući roditelje u ostvarivanju njihovih prava i da od roditelja djeteta sa poteškoćama napravi teške socijalne slučajeve. Nikako da riješi elementarne stvari. Reakcije samih nas o ovome su intezivne, od onih koji proklinju, preko onih koji kažu da bolje da se zakon kao takav ne usvaja, do onih koji kažu, jednom kad se tako nakaradan usvoji, teško će se ikada mijenjati.
Stravičan je odnos vlasti prema nama i našoj djeci, budžet se maksimalmno štedi nad najranjivijima, ali nisu problem desetine miliona bačenih u neke neupotrebljive respiratore kupljene preko malinarske firme ili regresi koje su uredno podjelili i ove godine, a usred pandemije. Na stotine službenih automobila, na stotine naknada za odvojene živote, sav taj komfor politike koji uživaju na našim leđima.
Intezivne su i reakcije zastupnice Sabine Čudić sa kojom sam razgovarala, a koja je na prvom mjestu ogolila surovu realnost djece/osoba sa poteškoćama pokazavši fotografije na sjednici Parlamenta.
„Ja veću glupost u životu nisam čula, pa sve zemlje imaju registar, šta sad hoće da kaže, da ovako štite bilo koje dijete, bilo koga. Ako uzmemo da je nakon 30 godina djeteta i skrbi o njemu tom roditelju već 55 ili 60 godina, šta će on, tražiti novi posao ili ići na Biro za zapošljavanje, pa to je nečuveno“, rekla je.
Granica sa fašizmom
Nije dovoljno što je neki roditelj cijeli svoj život gledao svoje dijete kako se pati, da bude ljekar, sestra, učitelj, edukator, fizioterapeut, nije dovoljno što ostaju sami na tom putu, potrošeni, stari, slomljeni i umorni, eto sad ih sa 55 ili 60 godina trebamo ostaviti da umru u agoniji. Sve za budžet sveti i uštede.
Zastupnica Mira Grgić mi je također u razgovoru kratko rekla da im je poslata informacija o stepenu realizacije zaključaka ali da nema informaciju na osnovu čega je neka radna grupa donijela takav zaključak.
Jedno od uporišta Vlada FBiH je našla u entitetu Republika Srpska, jer i oni su usvojili isti Zakon, a na isti način. Ne lezi vraže, kako su nam oba entiteta ista u nakani „udri po sirotinji“, kako se sila pokazuje nad narodom dok su na televizijama i u izjavama u „ratu“ jedni protiv drugih. Jasno je da je njima u interesu da sakriju pod tepih što veći broj djece/osoba sa poteškoćama i njihovih roditelja i učine ih još nevidljivijima jer im tada ostaje budžet da raspolažu sa njim onako kako to čine već desetljećima.
Umjesto jednakih prava za sve po evropskim standardima, u našem društvu nije dovoljno raditi diskriminaciju, nego se pravi segregacija i diskriminacija u diskriminaciji. Jer ovo to jeste. Po meni graniči sa fašizmom.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera