“Rudari su dobri ljudi, hajde, mala, rudar budi…”, odzvanjala bi pjesma kada je u mom komšiluku treća smjena ulazila u Rudnik soli Tušanj.
Rođena u Kreki, odrasla u Tušnju, djetinjstvo provela pored rudarske djece, prirodno je bilo da postanem rudar.
“Ti si rudarka“, veli mi drugarica feminstkinja.
“Nisam!”, kažem, jer imenice koje označavaju zanimanja često u ženskom rodu mijenjaju značenje: “Rudarka je čizma, a ja sam žena rudar!”
Ove godine, tog, za nas Tuzlake, velikog dana, 21. decembra, navršava se 100 godina od Husinske bune, kada su rudari Kreke, odlukom tadašnjeg sindikata, stupili u generalni štrajk. Razlog je bio njihov loš položaj, nebriga države i male nadnice. Zvuči poznato?
‘Crni’ i ‘bijeli’ rudari
Štrajk se pretvorio u žešće proteste, mnogi rudari su stradali u sukobima sa žandarmerijom, a brojni u sudskom procesu koji je uslijedio. Ove godine, takođe, proslavit će se 60 godina od osnivanja Rudarsko-geološkog fakulteta u Tuzli, kada je rudarstvo od zanatstva preraslo u multidisciplinarnu nauku.
A kako je za mene počelo…
U Tušnju, prije samog polaska u školu, imala sam drugaricu Suadu, čiji tata je bio rudar. Pored naše zgrade prolazila je rudnička kompozicija, predvođena parnom lokomotivnom, koja je vukla desetine vagona punih kamene soli. Svaki dan po dva puta najmanje lokomotiva bi zahuktala pored naše zgrade, mi smo cičali, radovali se svaki put kao da nam je to nešto novo, dugo trčali za odlazećim vozom, a najhrabriji dječaci kačili su se za posljednji vagon.
Nakon smjene, Suadin tata bi se vraćao u našu zgradu umoran. Čudila sam se kako on nikada nije garav po licu, a onda mi je Suada rekla da je njen tata “bijeli” rudar, on ne kopa ugalj, nego kristale soli. Tada sam prvi put saznala da se rudari dijele na “crne” i “bijele”, a mi, Tuzlaci, imamo i jedne, i druge. Suadin tata je kopao so i kući je dolazio čist i slan. Ja sam kristale soli zamišljala otprilike kao dijamante, čudeći se kako u vagonima vidim neke čudne svijetle gromade, ne uvijek čiste i ne uvijek bijele.
Direktno iz srca zemlje
Jednom me Suada pozvala da mi pokaže nešto u njihovom stanu. Bio je to veliki grumen tuzlanske kamene kristalizirane soli, žut, bjeličast i roze. Bila je zima i napolju već mrak kada je Suada stavila prst na usne, pokazujući mi da budem tiha i teatralno ugasila svjetlo. Tada se upalila sijalica koje je bila uvučena u udubljenje slanog kristala, tako da se po maloj rudarskoj sobici njihovog stana razlilo žućkasto i ružičasto svjetlo. Dala nam je tada po jedan mali komad kamene soli i rekla da to treba da ližemo, jer je to prava so, kakvu nigdje drugo ne mogu naći, to samo ona ima, jer njen tata to donese kući direktno iz srca zemlje. Bilo je strašno neukusno i gotovo bljutavo, no plašila sam se da će se ona razočarati, ako pokažem da mi se ne sviđa.
Ona bi te kristale vratila u džep, jer ih je nosala kao amajlije, koji njenog oca štite u dubini rudarskog okna. Suada mi je pričala da su rudari u rudniku soli Tušanj, zapravo, slični kao patuljci iz bajke o Snjeguljici. Bila je maštovita kao Jules Verne, a u meni je od ushićena podrhtavala duša i zapravo sam razmišljala kako ništa nije tako uzvišeno kao kad imaš tatu “bijelog” rudara i kad ti on, od djelića srca zemlje, napravi lampu.
I tako sam zavoljela rudnik.
Kako prolazi oktobar i u našem komšiluku se završe svadbe, nekako odmah krenu pripreme za naš oduvijek najveći praznik Dan rudara.
Sa zlatnim prahom u kosi
Rezultati Husinske bune i hrabrosti Krekinih rudara, kao i velikog stradanja slavili su se i obilježavali kroz godine koje su dolazile, a nikada kao sedamdesetih, kada bi Suada prije svih nas dobila novogodišnji paketić, jer bi ih Kreka podijelila rudarskoj djeci za Dan rudara.
Moja baka je bila poznata šnajderica u Kreki i pričala je nekada da bi sašila i po 120 haljina za mjesec ženama rudara, jer se ništa nije toliko slavilo i ničemu se nije takva važnost pridavala kao Danu rudara. Taj dan bi se obukle svečane rudarske uniforme, očešljale kose i nismo mogli po njima vidjeti ko je “crni”, a ko bijeli “rudar”, a pod ruku bi ih držale njihove uparađene žene u novim toaletama. Svi bi išli na proslavu u Krekine rudarske restorane, ali prije toga, i mi, koji nismo bili rudarska djeca, uživali bi u veličanstvenom vatrometu. Mene bi tata stavio za vrat, gledali bi vatromet, radovali bi se, kasnije jeli narandže, kojima se nekada posebno i samo za tu priliku častilo.
Suadina mama se posebno dotjerivala za taj dan i čini mi se da preko cijele godine nikada nije imala frizuru kao tad, a jednom je čak bila posebno ponosna na zlatni prah u kosi, koji se te godine pojavio kao novi modni hit.
Danas ova nekadašnja realnost zvuči kao mit. Rudari 100 godina kasnije žive isto kao u predvečerje Husinske bune. Rade teško i opasno na zastarjeloj mehanizaciji, niko ne brine o njihovom položaju, zatvaraju se u rudnike, prisiljavajući vlast da popravi njihov loš položaj. Njihove žene ne nose nove haljine i ne stavljaju zlatni prah u kosu za Dan rudara.
Dostojanstvo koje zaslužujemo
Puno godina kasnije shvatila sam da je Suadin ponos ono što svima nama treba biti. Samo Tuzla, od svih gradova na Balkanu ima “bijele” i “crne” rudare. Da ne zaboravimo da se u ovoj godini navršilo i 30 godina od stradanja 180 rudara najmlađe Krekine smjene. Koliko je dana u godini, toliko je siročadi iza njih ostalo.
Za jednu konvertabulnu marku (pola eura) je otišao TTU, jedna od najboljih fabrika jugoslovenskog prostora, koja je pravila moćne rudarske drobilice, popravljala složene transportne uređaje, servisirala rudarske liftove koji nose rudare do srca zemlje. Lošu i neservisiranu rudarsku opremu danas nema ko da održava.
Danas, kad se govori o totalnoj propasti Kreke, ne bismo smjeli pogledati u oči Husinskom rudaru, niti jednom od stotina stradalih u Husinskoj buni. Danas želim da barem na trenutak vratim sjaj i boje kojima je bila obasjana Suadina soba svjetlošću lampe iz kristala soli, onda kada je Tuzla i crnu i bijelu kozu muzla. Danas, više nego ikada, tražim da se rudarima vrati dostojanstvo koje zaslužuju(emo).
Sretno!