Posljednjih nekoliko dana mediji u Hrvatskoj su prenijeli priču o malenom Šimunu, dječaku kojemu je zbog urođenih komplikacija urađena amputacija noge i koji nosi protezu. Njegova mama se, vrativši se iz Sjedinjenih Američkih Država gdje je operacija i obavljena, obratila medijima, a nakon što dijete nije primljeno u vrtić.
Petočlana komisija vrtića Maslačak u Županji (Vukovarsko-Srijemska Županija) je od 63 prijavljene djece za vrtić odbila samo Šimuna uz „preporuku“ kako je dijete opasnost za sebe i drugu djecu.
Godinama unazad, dijete i njegovi roditelji su prolazili kroz pakao dijagnosticiranja, teških operacija u inostranstvu, bolova, rehabilitacija, navikavanja na protezicu i još puno toga što samo oni znaju i većina nas ne može niti zamisliti.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Majka se na koncu odlučila na obraćanje medijima kao očajnički potez i vapaj jer je prije toga potrošila sve druge legalne opcije. Kao lokaciju za davanje izjave izabrala je park izgrađen za djecu sa „posebnim potrebama“,kako se to kod nas kaže, jer im pruža pogled preko žice na djecu iz vrtića, pa Šimun barem tako može da ih vidi, kako je rekla u svojoj izjavi.
Komisija za ograđivanje djece
Slušam priču te mame i onu žicu što je vidim i osjećam već godinama kao majka djeteta sa poteškoćom nije oko nas, oko grla mi je, steže me i davi, njene mi bodlje kidaju kožu i osjećam kako mi život ističe kroz ubode, a ja ni krika ne mogu pustiti.
Zašto, po milioniti put, zašto smo mi Balkanci takav narod, zašto gledamo sopstvenu djecu ograđenu žicama, vezanu za radijatore, maltretiranu, zašto i u ime čega to činimo?
Odluku je donijela ni manje ni više nego li nekakva komisija! Stručna!
Koja struka pitam se, gdje su ti ljudi struku sticali, kakva je to profesija, baviti se djecom, a ograđivati ih žicom u nekakve parkove za „djecu sa posebnim potrebama“. Navikli smo toliko da se lokalni političari slavodobitno slikaju uz snishodljivi pljesak jer su „financirali izgradnju parka za djecu sa posebnim potrebama“ – da se skoro niko ni ne pita čemu?! Od kojeg i čijeg novca? U čije ime?
Kome uopće treba takav park? Zar park ne bi trebao služiti tome da se u njemu igraju sva djeca? Jer ono što je trebalo biti prilagodba, na Balkanu je preraslo u čistu segregaciju. U prilagođenim parkovima uglavnom nećete vidjeti „tipičnu“ djecu jer znate da su, uvriježeni je to mentalitet kod nas, djeca sa poteškoćama „rizik za sebe i drugu djecu“.
Redovni i specijalni vrtići
Posljednjih sedmica i mjeseci, a zbog pandemije COVID-19, posebno je pogoršana i onako loša slika inkluzije širom balkanskih zemalja. Kod nas u Sarajevu nedavno je započela „ljetna škola“ za djecu s poteškoćama u razvoju pri Centru Vladimir Nazor (specijalizirana ustanova), uz medijsku pompu i hvale ministru obrazovanja Kantona Sarajevo, dok je tek nekolicina nas koji žive sa „ žicom oko vrata“ primjetilo rečenicu: „Omogućavanjem organiziranog boravka djece tokom ljetnjih mjeseci, postići će se bolji kvalitet života njihovih porodica, uspješnije zadovoljiti njihove svakodnevne obaveze na poslu, potpunije koristiti godišnje odmore, te planirati druge važne obaveze za funkcionisanje porodice“ (izjava za medije direktorice centra, Klix.ba)
S tugom razmišljam da li je iko i pomislio, a šta rade „redovni“ vrtići, zašto su djeca sa poteškoćama „ograđena“ u nekom specijalnom i kakve su to prepreke oko njih.
Ne znam šta je tužnije i jadnije, park ili vrtić za djecu sa poteškoćama u razvoju ili posmatranje svega toga kao „stručnog“ rješenja i izostanak reagovanja od strane bilo koga. Od međunarodnih organizacija koje se kunu u inkluziju, preko relevantnih domaćih institucija pa sve do nas samih roditelja.
Razgovarajući, zaključili smo da su žice oko naših vratova toliko jako stezane godinama da su život i životna snaga iz nas odavno iscurili pa samo nijemo gledamo šta se oko nas dešava i šutke podnosimo sve udarce. Jer naš vrisak niko ne čuje, u buci oko nas on je samo tanan i nečujan glasić brzo raznesen vjetrom svakodnevnih afera kojim se bave široke mase. Nebitan, ne dodiruje ni one čiji je posao prevashodno baviti se njime, a kamo li sve one što nas samo gledaju izvan žice.
Roditelji dječaka Šimuna su heroji, snaga i svetionik, sebi, svom djetetu, lekcija svima nama, prkos svim segregacijama. Podigli su čitavu Hrvatsku javnost na noge pa su pod tim pritiskom konačno reagovale i gradske vlasti i tražile da se dijete odmah primi u vrtić.
A kod nas – tišina za ograđivanje od djece. Cijele jedne male armije njih. Bez glasa ili riječi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera