U kraju odakle ja dolazim rudari su se uvijek posebno poštovali, na njih se gledalo sa divljenjem, prema njima se odnosilo sa obazrivošću. Oni su uvijek bili poseban svijet, poseban dio radničke klase, onaj koji nikada nije postavljao pitanja kada se trebalo nešto uraditi za drugove, zajednicu, društvo i državu. U srednjoj Bosni; Kaknju, Varešu, Brezi i Zenici, rudar je čovjek koji ima posebno razvijen osjećaj za žtrvovanje, to je čovjek koji je uvijek spreman biti za drugog, spreman pomoći, spreman „poturiti svoja leđa“ kada se to od njega traži.
Ima neke posebne poetike u rudarskom životu, neke posebne, ljudima nedokučive i ponekad nerazumljive emocije, nešto što rudara odvaja od svakog drugog čovjeka na svijetu. Možda činjenica da je njegov posao mučan, težak, tegoban. Možda zato što uvijek i iznova pristaje čak i po cijenu vlastite štete svoju snagu upregnuti za opću dobrobit.
Nedavno su završene velike rudarske demonstracije u kojima su komorati iz cijele BiH tražili samo malo boljih uslova za život i da se s barem zehru dostojanstva društvo odnosi prema njima. Znaju oni dobro šta je sve natovareno na njihova pleća i koliko breme oni nose na svojim leđima. Njihova radnička jednostavnost može zavarati one bezobrazne, može na krivi put skrenuti brzoplete. Svaki rudar zna da od njegovog rada ovisi komfor većine, ali zna, isto tako, da njihov rad proizvodi ugodnost i svim onim porodicama širom zemlje koje su u ovom zlom vremenu unesrećene jednako kao i oni.
Poginuo rudar
A čim su okončali demonstracije desilo se ono čega se najviše pribojavaju, desilo se ono od čega svi potajno strahuju, ali ne zato što se boje smrti nego zato što brinu šta će biti s njihovim porodicama i nakon što njih više ne bude na ovom svijetu. U Đurđeviku je poginuo rudar, u jami, na poslu, kopajući ćumur koji će u ovim hladnim zimskim danima grijati skromne sobe širom Bosne.
A šta ostaje iza njih, iza tih smionih ljudi koji, skoro bez ičega, još uvijek samo sa krampom i kopačom, idu u grotlo zemlje čupati rudu od koje život zavisi. Ostaje tuga, ostaje ponos, ostaje lelek djece, plač roditelja i briga supruge, ostaje pitanje koje se nadvije nad cijelom kućom – kako dalje?
Moj je rodni grad Zenica rudarsko i radničko mjesto, cijeli jedan vijek snažniji muškarci još u prvoj mladosti mogli su odabrati, ili Željezara, ili rudnik. Težak je to izbor bio, jer kako god da odabereš čekao te težački život. Ali, govorili su i jedni i drugi, željezarci i rudari, raditi se mora, mora se „zaraditi hljeb“. Patili su se u tom vijeku i kusur godina, samo su tokom socijalističke Jugoslavije živjeli sretno. Ne bogato, ne u blagostanju već sretno, jer njihov se rad cijenio od srca, njima je novac, svakako, uvijek bio na drugom mjestu.
Jedan od tih rudara bio je i moj komšija Abid, visok i snažan čovjek. Možda nije prmijereno pisati bio, jer Abid je još živ, ali rudar više nije. Živio je u jednoj od deset gudžerica koje socijalistička vlast nije srušila podižući nove, udobnije i komfornije zgrade za življenje. Pričao je često kako je u planu bilo izuzimanje i njegove kuće i da se na mjestu njegovog malog imanja trebala graditi jedna lamela sa radničkim stanovima. Ali, dolazak demokratije, višestranačja, nove vlasti, rata i tranzicije poremetili su te planove i Abidova kuća i dalje stoji na istom mjestu gdje je podignuta prije ravno stotinu godina.
Rudar Abid i njegova priča
Abid i njegova supruga Zuhra izordili su šestoro djece, da im ne nabrajam svima imena, pet sinova i jednu kćerku. Kada puši, sjedeći na klupi ispred moga ulaza i priča događaje iz prošlosti, često se zna zaustaviti na najneobičnijem mjestu pripovijesti i samo reći „valjalo je sva ta usta nahraniti“. I valjalo je, u pravu je Abid, a valjalo je i školovati ih, i izvesti ih na pravi put, usmjeriti ih u moralu i čestitosti. Sve je to Abid uspio i to samo sa svojih „deset prsta“ i jednom rudarskom platom. A stigao je pored toga i ratovati četiri godine za ovu zemlju, vidjeti krv, bijedu i uništenje, stigao je opet, i poživjeti dovoljno dugo da vidi kako se značaj njegovog zanimanja polako istopio. Doživio je da čuje kako su oni koji se bave rudarenjem „budale“, jer danas je bolje biti trgovac bilo čime.
On se ne stidi i uvijek voli javno reći kako je sebe i sve svoje othranio na kljukuši i babi, kako i dan danas kupuje mlijeko u kesi i prokuhava ga, kako mijesi hljeb i loži peć. To je njegov život i ako neko misli da je dobio malo vara se. Jer, ono šestoro Abidove djece, pet sinova i jedna kćer, svi su završili srednje škole i fakultete. Danas zna reći, pola u šali, da mu zbog toga nije pravo, jer da „nemaju toliko škole možda njih troje ne bi danas živjelo u Austriji“.
Samo kada je dobre volje i dobrog raspoloženja Abid priča o svome rudarskom pozivu. I otac mu je bio rudar i dvojica amidža. Rudari su mu bili jedan zet i dvojica šura. Od njegovih pet sinova ni jedan ne radi u rudniku; kaže da je zbog toga sretan, ali to govori neuvjerljivo i s nekom tugom ispod obrva. Radilo se uvijek puno, radilo se bez prestanka, zna goviriti i danas ističući da ga je u radnom vijeku metan „dva puta omamio“. Nasmije se i kaže „prišao mi s leđa, da je iš'o ravno na mene ne bi, vjeruj mi, nikada mogao“, a onda se smije i vještačka proteza mu se u ustima pomjera gore, dole.
Na proteste rudara nije išao, kaže star je on za toga, ali je srcem bio uz njih, svake minute. Pratio je šta se dešava na zaslonu mobilnog telefona, toliko se u nove tehnologije razumije. Zna se i viberom koristiti, kaže, pa je tih dana samo zvao svoje stare drugare raspravljajući o svemu što se događa. Taman kada se sve smirilo i kada je pomislio da će sada biti malo više nafake za rudara desi se nesreća u Đurđeviku. Šta će sada biti, postavlja retoričko pitanje, pa nastavlja, „biće, kopaj čovjeka čim prije, pa nek onda njegovi tamo gledaju šta će mu sa djece biti. Nek’ stipendiraju, nek’ zaposle u rudnik ako ima punoljetne djece, a šta drugo“.
Tu je sa Abidom svakoj priči o smrti rudara kraj, nema se šta tu više govoriti, valja živima trpjeti ovaj život, valja podnositi zulum i nepravdu. Jednom sam mu rekao, možda je povod bila neka ranija nesreća, da ima narodna izreka koja kaže „kad rudar pogine, cvijeće vehne i meleci plaču“. Ne sjećam se da je išta rekao na ove moje riječi, ali čini mi se da je s odbravanjem glavu držao nepomičnom. Ova izreka, možda i ne postoji, možda sam je u tom trenutku i izmislio da ga utješim, da mu se približim. Jesam li uspio ne znam, ali znam da bi Abid, kada bih tražio, krvi svoje za mene dao. I hvala mu što je takav, hvala mu što je cijeli radni vijek bio rudar. Ne može to bit’ svako.