Rođen sam u prosječnoj jugoslovenskoj pušačkoj porodici. Tata je počeo pušiti kad mu je bilo devet godina, i svi smo mislili da nije istina, sve dok nam nije pokazao sliku s cigarom iz tog doba. Da li je imao devet ili možda dvanaest, nije previše bitno jer je definitivno bio dječak. Pušio je i po dvije kutije dnevno i nikada nije namjeravao prestati. Onu godinu rata koju je doživio, uspio je prestati da pije, ali cigarete su i dalje bile njegov teški porok.
Za razliku od njega, mama je to svodila na dvije – tri dnevno, ali ne kutije, nego cigarete, i tako radi čitav život. Mlađa sestra je nalik tati, a starija je kao ja, koji sam u životu cigaru stavio u usta samo iz puke zezancije, na dernecima, ili da nerviram nepušače.
Nana koja je živjela s nama, a zvali smo je majkom, je također bila pušač, ali šta reći ženi koja je doživjela tri rata i sahranila četiri sina? Da to nije zdravo? Ili da ubija samu sebe? Ona bi vjerovatno nakon toga uduplala dozu, a i pored kutije ili dvije dnevno, uspjela je doživjeti skoro 93 godine, živeći u pet različitih država, iako se nikad nije pomjerila iz Sarajeva.
Cigare i u humanitaroj pomoći
Pričala je kako su se tokom Drugog svjetskog rata uzgajale razne biljke, a ni u zadnjem našem ratu nije bilo mnogo drugačije. Duhan je nekako uvijek bio osnovna životna potrepština, i podrazumijevao se, poput kafe, hljeba i mlijeka. Tokom rata smo cigare dobijali čak i u okviru humanitarne pomoći, pa su jednom tako šehidskim porodicama podijelili po dvije šteke sarajevske Drine, umotane u dječije udžbenike jer prave ambalaže nije bilo, ali je mlađa sestra te dvije šteke nekako proćerdala i nestale su brzinom svjetlosti.
Godinama nakon rata mi zadimljene prostorije nisu smetale. Nisam shvatao da sam ustvari sve to vrijeme bio „strastveni“ pasivni pušač jer mi je normalno bilo doći u kafić Maks, koji se nalazio preko puta sarajevske Estrade, u ulici Ćumurija, i skoro nožem rezati dim. Ista stvar je bila u Ćumezu, Rok Teatru, Markiju, i svim ostalim mjestima na koja sam zalazio kao tinejdžer. U kući je uvijek bio oblak dima, čak i u prostorijama u kojima smo spavali, i pušenje je bilo uobičajena pojava, kao što bi u Nadrealistima rekli, „dozvoljeno, čak i poželjno“.
Kada svojim prijateljima sa Zapada pričam o pušačkim navikama na Balkanu, uvijek spomenem dvije situacije. Prva se desila 1996. godine, tik iza rata. Slomio sam lakat, i odvezli su me u bolnicu da stavim gips. Tehničar koji je tada radio na CUM-u u okviru koševske bolnice, je jednom rukom držao cigaru, a drugom omotavao moju ruku gipsom. Kako je proces trajao malo duže, tako mu je pepeo padao na moj gips, ali on je to ignorisao i nastavljao motati dalje.
Druga situacija se desila 2010. godine, malo prije nego ću odseliti iz Bosne. Igrao sam fudbal na terenima Atletskog kluba Sarajevo, i iskrenuo sam članak. Ponovo su me odvezli na isto mjesto koje su u međuvremenu preimenovali u KUM, i dočekao me isti čovjek, takođe s cigarom u jednoj, a gipsom u drugoj ruci. Jedina razlika je bila da mi je ovaj put omotao nogu, ali sam gips samoinicijativno skinuo nakon nekoliko dana, na oštru kritiku mog druga Adnana Kulenovića, inače sina poznatog sarajevskog ortopeda.
Primjer Holandije
Pošto se tada pušilo u bolnicama, te pogotovo među doktorima, zašto se onda ne bi pušilo i u školama, na fakultetima i drugim javnim ustanovama, ili privatnim prostorijama, poput recimo ove automehaničarske radnje, inače meni omiljene?
Jedne prilike, u pauzi između časova na sarajevskom FPN-u, sam svom omiljenom profesoru Besimu Spahiću prigovorio što puši na hodniku fakulteta, i to tako što sam ironično pitao radi li to i u Ljubljani između časova. Profesor Spahić je svjetski čovjek, pa je odmah ugasio cigaru i rekao da sam u pravu, ali sigurno se ne bih dobro proveo da sam to rekao bilo kojem drugom profesoru.
Prije šesnaest godina sam naglo počeo putovati svijetom, i tada sam uvidio da ne mora baš svaki javni prostor biti zagađen dimom. Isprva mi je to izgledalo kao pretjerivanje, ali samom selidbom u Amsterdam sam zaključio da sam se vrlo brzo odvikao od dima. Rečeno mi je da su se ugostitelji bunili protiv tog zakona, da se s pušačima nije moglo ni razgovarati na tu temu, ali je zakon jednostavno prošao, i to u prilično strogom obliku. Danas u Holandiji kafići mogu imati prostoriju za pušenje, ali ona ne smije graničiti ni sa WC-om, ni sa kuhinjom, pa je to obično veoma teško izvodivo.
Pored toga, izuzetak su kafići u kojima ne radi niko osim vlasnika, pa tako možete nabasati na kafić koji drži neki bračni par, i obično su oni jedini zaposleni. Kod nas se rijetko spominje osoblje kafića i restorana kad se uopšte i načne ova tema.
Pošto nisam imao iskustva relevantnog za Holandiju, odlučio sam završiti magisterij, a tokom studija sam se zaposlio u jednom irskom pabu. Taj pab je držao čovjek iz Belfasta koji je u Irskoj i Holandiji prošao sve moguće promjene zakona, te vidio sve i svašta. Bio je vegatarijanac i nepušač, ali je napravio prostoriju za pušenje i u njoj nije bilo posluge. Iako su moje kolege svi redom bili pušači, nikad niko nije išao u tu prostoriju, nego bi izašli ispred paba da zapale. Kada bih ih upitao zašto ne odu u „smoking room“, dobijao bih isti odgovor, a to je da tamo smrdi i da nema potrebe da smrdljivi odlaze kući.
Promjena svijesti pušača i nepušača
Iako je bilo otpora, i iako su ugostitelji i pušači govorili kako „imaju pravo u svojim kafićima raditi šta žele“, odnosno da „imaju pravo pušiti, a kome se ne sviđa, ne mora izlaziti“, zakon je vrlo brzo doveo red u holandske kafiće i restorane, a još brže promijenio i svijest, kako nepušača, tako i pušača. Danas je potpuno nenormalno da neko puši na radnom mjestu, a o zdravstvenim ustanovama i da ne pričamo.
Ipak, ironično je da je u kofi šopovima (mjesta gdje se prodaje marihuana) dozvoljeno pušenje trave, ali ne i duhana, niti bilo kakve mješavine. Tu se radi o dva različita zakona koja zaista izgledaju kao suprotnost jedan drugom, ali je to i jedan od posljednjih argumenata ljudi koji žele pušiti uvijek i svugdje, kako smo mi u Holandiji dvolični i kako to nema nikakve logike. I nema, slažem se, ali takođe mislim da je korist od turizma u ovom slučaju mnogo veća nego šteta koju prouzrokuje duhanska industrija.
Budući da i na našim prostorima ova tema dolazi na red, i bez obzira kako federalni parlamentarci u BiH na kraju glasali, bitno je reći ovih nekoliko stvari.
Zabrana pušenja nigdje na svijetu nije uzrokovala ekonomske posljedice.
Pušenje u prisustvu nekoga kome to smeta nije nikakvo „pravo“ jer se ne može porediti s konzumacijom alkohola, šećera ili drugih nezdravih stvari koje trpamo u sebe, samim tim jer proizvodi dim i pravi ljude pasivnim pušačima.
Zimske bašte postale hit
Na odlazak u kafiće i restorane jednaka prava imaju svi.
Iako možda tako ne izgleda, nepušača je ipak mnogo više.
Pušenje itekako opterećuje zdravstveni sistem, a pušač i nepušač jednako uživaju pogodnosti tog sistema.
Znam da ima i važnijih tema, ali one nemaju neke velike veze s ovim.
Na Kosovu se ne puši u zatvorenim prostorima još od 2009. godine. Ako tamo nije bilo posljedica, zašto bi bilo u drugim zemljama regije? Slično je u Sloveniji i Makedoniji, gdje su zimske bašte postale hit.
Kada na kraju ovaj zakon jednog dana prođe, a morat će, svi će osjetiti njegove blagodati, te uvidjeti prednosti koje on donosi. Naravno, kao i sve ostalo u Bosni, i tu smo podijeljeni entitetskom linijom, ali možda to u ovom slučaju nije ni tako loše, s obzirom da će ljudi već u sarajevskom naselju Dobrinja u samo nekoliko koraka moći vidjeti razliku između pušačkih i nepušačkih mjesta, te sami uvidjeti koliko dobra donosi zabrana pušenja.