Neki ljudi ne zatvaraju usta, puni su pohlepe, takvi nikada i ne mogu da ostave utisak, ali postoje oni koji i nakon svoje smrti druge i dalje inspirišu, pokreću…
I da prođe stotinu godina o tim legendama se i dalje priča. Vjerovatno, zato što i nisu težili ka spektaklu, već su život proveli u grčevitoj borbi. Preživjeli su svakojakake nemani, pa i Scile i Haribde.
A, kretali su se i živjeli ispod opasnih litica sustava moći, litica ksenofobije i nasilja, tog čudovišta koji teži razbijanju društva, kultura, nacija. I da su htjeli, ne bi mogli izbijeći opasnosti, i opet u toj gorčini nisu izgubili humanističku dušu. Zato je i dalje moćna i inspirativna priča o zatvoreniku i predsjedniku, jer Nelson Mandela i dalje nas tjera na razmišljanje. Njegova životna priča je ujedno i priča o nadahnuću koje je došlo iz boli, potlačenosti i marginalizacije, ali i o snazi koja bukti ispod svega onoga što u društvu i svijetu radi protiv čovjeka.
Nelson Mandela je bio sin poglavara Henryja Mandele iz klana Madiba naroda Tembu koji govori Xhosa jezik. Odrekao se zahtjeva za poglavarstvom da postane advokat. Godine 1944. pridružio se Afričkom nacionalnom kongresu (ANC) i ubrzo je postao dio grupe mladih intelektulaca među kojima su bili Walter Sisulu, Oliver Tambo, Anton Lembede i Ashley Mda.
Pokretanje prkosa prema zakonima
Ta grupa je poznata po artukulaciji nezadovoljtsva načinom na koji se vodi ANC, kritizirala je njegovu politiku smirenja i postala pokretačka snaga u formiranju ANC-ove lige mladih (ANCYL). Pod uticajem kampanje pasivnog otpora indijskih kongresa Natal i Transvaal iz 1946., Omladinska liga mladih ANC-a, započela je izradu nacrta onoga što je bilo poznato kao Program akcije za ANC. A, to je zahtjevalo da ANC postane militantnija organizacija. Mandela se 15. jula 1944. Oženio Evelyn Mase, medicinskom sestrom u opštoj bolnici Johannesburgu i rođakom Waltera Sisulua.
Jedno vrijeme su živjeli sa Evelvininom sestrom u Orlandu i tako su stjecajem okolnosti i sudbine postali susjedi Es'kijom Mphalale, učiteljicom, kasnije zapaženom učenjakinjom, novinarkom, spisateljicom i aktivistkinjom. Njegova supruga je bila ne samo majka njegove djece, već i hraniteljica porodice, dok je on studirao pravo u Witsu. Nelson Mandela je je sa kolegom iz ANC-a Oliverom Tambom uspostavio prvu advokatsku praksu u Južnoj Africi, specijaliziranu za slučajeve proistakle iz zakona o aparthejdu nakon 1948. godine.
On je bio taj koji je i odigrao važnu ulogu u pokretanju kampanje prkosa usvojenim zakonima Južne Afrike, koji su zahtijevali od bjelaca da nose dokumente kojima se odobrava njihovo prisustvo u područjima koje je vlada smatrala „zabranjenim“.
Nakon masakra nenoružanih tamnoputih Južnoafrikanaca u policijskim snagama u Sharpevilleu 1960. i zabrane ANC-a, Mandela je napustio svoj nenasilni stav i počao zagovarati činove sabotaže protiv južnoafričkog režima. Otišao je u podzemlje i bio je jedan od osnivača Umkhoto we Size („Koplje nacije“), vojnog krila ANC-a, a 1962. godine otišao je u Alžir na obuku za gerilsko ratovanje i sbotažu. Nakon povratka, ubrzo je bio i uhapšen.
Osuđen na doživotni zatvor
U oktobru 1963. godine, zatvorenom Mandeli i još nekoliko muškaraca suđeno je za sabotažu, izdaju i nasilnu zavjeru u zloglasnom suđenju Rivoniji. 12. juna 1964. osuđen je na doživotni zatvor. Iste noći Mandela i njegovi suoptuženi su obačeni vojnim avionom do zatvora na ostrvu Robben, stavljene su im lisice i odvedeni u staru zgradu poznatu kao B odjeljak. Mandela je dobio zatvorsku odjeću, kratke pantalone, bez čarapa i sandala. To zapravo je i pokazalo logiku apartheida, rasnog potčinjavanja i segregacije koja se proširila i na zatvorski sistem, jer su afrički zatvorenici dobivali različite obroke hrane i odjeću za razliku od svojih indijskih i obojenih zatvorenika.
U januaru 1965., Mandela je sa ostalim zatvorenicima B odjeljenja bio prisiljen raditi u kamenolomu kreča, koji je korišten za asfaltiranje puteva. Bio je izložen odsjaju kreča, naručito tokom ljeta, što je rezltiralo oštećenjem očiju, uprkos njegovoj trogodišnjoj borbi protiv zatvorskih vlasti da nabave tamne naočale za zaštitu. Ono što je Mandelu osobito pogodilo bila je tragedija njegovog najstarijeg sina u saobraćajnoj nesreći 1969. godine. Ta tragedija je ostavila rupu u njegovom srcu.
Do 1975. godine Mandela je prekvalifikovan u zatvorenika A grupe. Između 1975. i 1976. godine, Mandela je napisao svoju autobiografiju uz pomoć Waltera Sisulua i Ahmeda Kathrade. Mac Maharaj je trebao biti pušten 1976. godine, a smatralo se da uparvo on može prokrijumčariti njegovu biografiju iz zatvora. Njegov scenarij prepisali su Mac Maharaj i Lalo Chibai skriven u Maharajinim knjigama. Mandelini orginalni rukopisi bili su umotani u plastične posude sa kakaom i pokopani u različitim dijelovima vrta.
Skriveni rukopis
Kao što je planirano, Maharaj je prošvercao kopije Mandeline autobiografije nakon što je pušten. Ali, 1977. godine, kada su zatvorske vlasti počele graditi zid kako bi u potpunosti izolirali odjeljak B, otkrili su rukopis skriven u vrtu.
Kao posljedice toga, povlastice za studiranje za Mandelu, Kathradu i Sisulu su bile ukinute na četiri godine.Izvorno prepisani rukopis, zapravo javnost nikada i nije pročitala, jer ANC nije želio objaviti materijal dok je Mandela bio u zatvoru. Taj izvorni rukopis, bio bi osnova njegove biografije Dugi hod do slobode (objavljene 1995.).
U zatvoru je proveo 27 godina. Ali, ništa ga nije slomilo, proživljenja patnja ga je tjerala da ne odustane od svojih planova i snova. Bivši zatvorenik je pored Nobelove nagrade za mir 1994. godine postao prvi demokratski predsjednik Južne Afrike. S razlogom nas sve i dalje inpiriše.
Jer, Nelson Mandela je imao svoju Odiseju. Nije ga uništila u njegovoj životnoj pustolovini ni Scila, a ni Haribda. On nama na Balkanu treba da bude nadahnuće protiv modernih mitoloških nemani koji nas truju ksenofobijom i nacionalizmom.