Sting i ja smo jučer imali rođendan. Sting 71, ja okruglo 55. Zajedno smo ga obilježili u Sarajevu. Ljepšeg poklona obojici nije moglo biti. Bez obzira što on, naravno, nikada nije čuo za mene. Jesam ja za njega.
I to poodavno, prije oko 45 godina. Dječak koji se još nije ni zamomčio kako treba osjetio je da bi bend ‘The Police’ mogao biti puno važniji za njega i njegov život. Tada kao i sada muzika je bila jedan od bitnih uvjeta bez kojih se nije moglo, i koji su određivali mlade ljude ko su, odakle su i kuda bi trebali ići.
Nisi mogao zauzeti svoje mjesto bilo gdje, u ulici, školi, na igralištu, ukoliko se nisi jasno odredio kakvu muziku slušaš, koje knjige čitaš, koji sport preferiraš i za koga navijaš. U posebnosti koje su nas izdvajale, spadale su sklonosti ka, recimo, umjetnosti – da li sviraš, ili glumiš, pišeš li dobre priče ili pjesme.
Meni je ‘Police’ tada zvučao kao sa onog svijeta. Nevjerovatno dopadljivo i sa posebnošću koju tada a i sada ne bih znao objasniti. Originalno, ni pank, ni pop, ni rock. A istodobno sve to. Jednostavno ‘Police’.
Za jednog desetogodišnjaka zaista dovoljno. Ni lijevo, ni desno, sredina koja ti kaže: budi svoj, budi drugačiji, pokaži šta znaš, jednog dana doći će i tvojih pet minuta.
Sinoć mi se ostvario još jedan dječački san, istina po stare dane.
Sting na mom zidu
U vrijeme moga odrastanja posteri su bili komunikacijski alati, neka vrsta znakova raspoznavanja. Neko je, već tada, držao na zidu, recimo poster Šabana Šaulića. Da, da, bilo je i takvih. Mada su u to vrijeme bili u ogromnoj manjini. Neko drugi poster ‘Bijelog dugmeta’, takvih je, istina, bilo mnogo više. Kasnije će razlika između ove dvije fan grupe biti sve manja, a vjerovatno su se u nekom trenutku ukrižale.
Jedina dva postera koje sam ja kao desetogodišnjak imao u sobi bila su Kinđetov i Policeov.
Tada nije bilo moguće doći do dresa bilo kojeg igrača. Marketing u to vrijeme kod nas nije prepoznavao mogućnost dodatne zarade uz upotrebu merchandising metoda. A ni crnog tržišta, ovakvog kakvo sada postoji, nije jednostavno moglo biti. Na Čaršiji se nisu mogli prodavati dresovi trećeligaša, a kamo li prvaka Evrope.
Naravno da smo mi tada sanjali o tom dresu. Čak je bilo pokušaja precrtavanja slova i brojeva i pravljenja kalupa, ali uglavnom bezuspješno.
Dres Mirze Delibašića, najboljeg košarkaša Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, dobio sam od predsjednika KK Bosna prije nekoliko godina.
Normalno se vratilo u grad
Što se tiče drugog sna, sinoć sam pjevao zajedno sa Stingom i svojom djecom u Zetri. Da mi je neko ‘78/'79. pričao da će se to jednog dana desiti, povjerovao bih mu iz prve. Jer, to su bili snovi koji su se jednostavno morali odsanjati. Nije bilo druge. Ili mi, ili oni (snovi).
Predugo sam, predugo smo čekali da nam se ostvari ovaj san. Sinoć nam se desilo možda nešto još važnije. Normalno nam se vratilo u grad. Nakon aca, jala, buba, mica, i drugih skraćenica, nakon najduže i najprljavije izborne kampanje svih vremena, sinoć je Zetra bila prepuna zbog Stinga. Ali baš prepuna. Igla nije mogla više stati.
Moram priznati da me i samog iznenadila gužva ispred Zetre. Mislio sam da se radi o nekom propustu u organizaciji ili prestrogim sigurnosnim mjerama. Međutim, kada smo ušli, bilo mi je jasno da su se ljudi poželjeli normalnog. Svi mi unutra odlučili smo odsanjati svoj san i dati masovnu podršku sasvim normalnim stvarima kakav je koncert neke svjetske muzičke zvijezde.
Neki dan smo obilježili 25 godina od koncerta U2 na Koševu. Tada smo mislili da je to to, i da su nam došla drugačija i bolja vremena. Na žalost, predugo smo čekali da sinoć pomislimo isto.
Samo da ne bude zabune, nema boljih vremena tako što će neko drugi uraditi posao za nas. Također, ne postoje niti čarobni štapići. Stvari će se promijeniti kada naše snove sami počnemo pretvarati u javu.
Ja ipak želim vjerovati da je koncert Stinga neki nagovještaj boljeg, i dokaz da se “ipak kreće” i da je moguće.
Ako ništa, sam Sting nam je sinoć na rastanku kazao: “Vidimo se opet”. Nije bila kurtoazija. Ubijedili smo ga u to.
Uostalom, ili mi ili oni!