“Psihijatar Aleksandar Mijatović upisivao lažne dijagnoze pacijentima zbog kliničkih ispitivanja”, “Brojni pacijenti doktora Mijatovića (Dom zdravlja Palilula) bili su nemalo iznenađeni kada su saznali da im je u elektronski karton upisivao na desetine dijagnoza teških neuroloških i psihijatrijskih bolesti od kojih nisu bolovali. U vreme dopisivanja dijagnoza, dr Mijatović je kretao u kliničko ispitivanje leka koji se koristi kod ljudi sa oštećenjem mozga.”
Da, da, dobro ste pročitali. I sama sam se s nevericom iznova i iznova vraćala naslovu i podnaslovu članka kojeg je pre nekoliko dana objavia Balkanska istraživačka mreža Srbije, pitajući se imam li dovoljno snage da pročitam ostatak teksta – samo tih nekoliko početnih redova bilo je dovoljno da se osetim zgroženo.
Nastavak, od kojih vam prenosim samo uvodni deo, bio je podjednako užasavajući.
“Ljutit i uznemiren mladić ušao je početkom januara 2021. godine u Dom zdravlja ’Dr Milutin Ivković’ na Paliluli i povišenim tonom tražio je hitan razgovor sa rukovodiocima te ustanove i psihijatrom Aleksandrom Miljatovićem. Mladić, čije je ime poznato redakciji i koga ćemo zbog zaštite privatnosti u daljem tekstu zvati Saša, bio je pacijent Službe za zaštitu mentalnog zdravlja i kod psihijatra je ranije dolazio zbog uobičajenih nedaća – problemi u porodici, na poslu […]
Nekoliko dana ranije u DZ Palilula dobio je zdravstveno uverenje koje mu je bilo potrebno za dobijanje visokorizičnog posla. Ono što Saša tada nije znao jeste da je u uverenju stajao čitav spisak teških neuroloških i duševnih poremećaja od kojih on nije bolovao, a koje je u njegov elektronski zdravstveni karton upisao psihijatar dr Aleksandar Miljatović. Dijagnoze su bile upisane pod šiframa, pored kojih nije stajalo objašnjenje šta one označavaju.
Saša posao nije dobio. Nadležni u firmi nisu mogli da veruju da gledaju u osobu koja je, bar prema dokumentaciji, toliko bolesna. Nesuđeni poslodavci čak su mu preporučili da zatraži državnu pomoć, s obzirom na njegovo teško neurološko i duševno stanje.”
Kako ostati ravnodušan?
I sad, recite vi meni – kako ostati ravnodušan na činjenicu da se ceo slučaj nije odigrao u nekoj opskurnoj, privatnoj ordinaciji, već u jednom Domu zdravlja? Kako se ne zapitati zašto je od Sašine pritužbe, za kojom je usledio i niz pritužbi drugih pacijenata (pojedine je dr Mijatović “okitio” i sa 30 dijagnoza, od teške mentalne retardacije, epilepsije, do Alchajmerove bolesti), moralo da prođe pet meseci pre nego što je pokrenut disciplinski postupak? Iako su procedure za obavljanje kliničkih ispitivanja kristalno jasne i što je saglasnost pacijenata uslov nad uslovima? I što se ne mogu sprovoditi u domovima zdravlja?
I nije li poražavajuće saznanje da je pomenuti doktor uredno primao pacijente, sve do sporazumnog (?!) prekida ugovora o radu? I što je neometano nastavio sa praksom u jednoj privatnoj beogradskoj ordinaciji?
A ono što me, priznajem, najviše boli u celoj toj priči jeste što ne bih bila iznenađena da se cela afera, poput mnogih drugih u Srbiji, svede na – pojeo vuk magarca. Jer to što je, nakon pisanja BIRN-a, Prvo osnovno javno tužilaštvo u Beogradu pokrenulo istragu ne znači nužno da će ova afera imati i sudski epilog. Afera u kojoj se, kao kolateralna šteta zakulisnih dealova u zdravstvu, našla jedna od najranjivijih grupa. I to naočigled svih nadležnih i odgovornih.
Postoji li ’dijagnoza’ za sistem?
A nije mala ta grupa. Rezultati nacionalnog istraživanja Cov2Soul, kojeg je prošle godine sproveo Medicinski fakultet u Beogradu, u saradnji sa Odeljenjima za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu i Novom Sadu, pokazala su da 15,2 odsto odraslog stanovništva (18-65 godina), odnosno oko 700 hiljada građana Srbije, ispunjava kriterijume za neki od poremećaja mentalnog zdravlja.
Najučestaliji poremećaji, navodi se u istraživanju, jesu oni uzrokovani upotrebom alkohola (7,6 odsto), potom depresivni (2,2 odsto) i generalizovani anksiozni poremećaj (1,9 odsto). Istraživanja su pokazala i da gotovo polovina građana koji se nose sa teškoćama mentalnog zdravlja (35 odsto ispitanika) nikada nije potražila pomoć. Da ponovim – nikada.
Nisu to uradili što zbog nedovoljne dostupnosti i vidljivosti usluga, hroničnog nedostatka kvalifikovanih kadrova (o svemu tome se govori i u nacionalnom Programu o zaštiti mentalnog zdravlja za period 2019-2026), što zbog opravdanog straha da bi zbog ukorenjenih predrasuda i negativnih stereotipa o osobama sa mentalnim poteškoćama, vrlo lako mogli postati žrtve stigmatizacije i diskriminacije.
I šta ćemo sad, što bi rekla Konstrakta? Kako se to umiruje savest kada se tako olako i bez većih posledica izdaje poverenje pacijenata i to od strane onih koji bi trebalo da ih zaštite, osnaže, iscele? Koja li je “dijagnoza” tog i takvog sistema?