„Brak je svetinja i samo ga kukavice omalovažavaju“, tvrdio je danski filozof Soren Kierkegaard, začetnik egzistencijalizma.
Neodvojiva suština svakog, a posebno vjerski utemeljnog braka oduvijek je bilo stvaranje porodice. Od donedavnog „dok nas smrt ne rastavi“, sve češće čujemo: „Brak je samo papir!“, i to će olako tvrditi i sretni i razočarani.
Namjeravajući valjda da otklone strahove od loše beskonačnosti, od nemogućnosti popravljanja, od straha da se predomisle, mnogi će mladencima čak i u svatovima ponavljati: „Ma to je običan papir.“ ili „Ako ide, ide!“
„Brak je prevaziđen“ tvrde i sljedbenici novog životnog stila koji promoviše partnerstvo, u Americi nazvanog DINK (dual income no kids), gdje parovi tvrde da je najljepše živjeti udvoje, gdje oboje imaju primanja, a nemaju troškove na djecu. Finansijski stručnjaci izračunaće im da ovakav život pruža priliku da od mladosti štede za starost, za putovanja, za luksuznije automobile i naprosto opušten hedonistički život, bez izdvajanja za vrtiće, školarine i ostalo. Takođe, DINK partneri savjetuju se da na vrijeme odrede kome ostaje ušteđevina, imovina i premija životnog osiguranja nakon što i drugo od njih umre. Ovu filozofiju potkrepljuju i oni koji kažu: “Ionako ima previše ljudi na svijetu, mi ne želimo dodatno opterećivati planetu!”.
Nastupilo je novo ‘normalno’
Razmišljam kako nikada nisam pomislila da moja djeca doprinose globalnoj prenaseljenosti. Da li je to što sam rodila troje djece bilo nesavjesno od mene, naročito ako znamo da se neki dan rodio osmomilijarditi stanovnik? I koliko bih ja, u uslovima stalnih inflacija, propadanja devizne štednje, rata i ostalih nestabilnosti u kojima sam provela život, mogla imati realno ušteđenih novaca za starost?
Na balkanski mentalitet okalemljuje se blaža varijanta svjetskog trenda kojeg zovu DINKY (dual income no kids yet), čija je suština da zarađujemo, uživamo, kupimo dobar auto, pa ćemo kasnije razmišljati o djeci, jer „ima vremena“. Nastupilo je novo normalno, granice su pomjerene, četrdesete su nove tridesete, ma štaviše, pedesete su nove tridesete, uvjeravaju i mene i sebe u to žene na pragu tridesetih.
Brak više nije tradicionalni, nego egalitarni, govore sociolozi. Uloge su izjednačene, primaran je ekonomski aspekt i komfor, a stvaranje porodice nije primarna suština partnerskih odnosa. Možda je prelaz iz tradicionalnog u egalitarni zapravo učinio brak manje svetim a više papirnatim? Jeli ovo dovelo do labavljenja same ideje da je brak uzvišen, pa se zbog toga naziva prevaziđenim?
Sve bih ovo podvela pod još jedan balkanski paradoks. Jer evo: koliko mi sa našim životnim standardom možemo razmišljati o tome da od mladosti štedimo za penziju i koliko bi, ako se odlučimo za DINK životni stil, mogli sebi priuštiti luksuza? Manji broj parova svakako bi ovo mogao, no da li jedna prosječna bh. porodica, npr. jedna kasirka i jedan taksista u Bosni, mogu razmišljati o tome da prištede za starost i da odričući se roditeljstva, priušte sebi neke luksuzne stvari i putovanja? A ako ne mogu to, kako onda uopšte mogu imati novaca da odgajaju djecu još je veći paradkos naše svakodnevice.
Da li je na Balkanu uopšte prisutno razmišljanje da trebamo pomoći planeti tako što nećemo dalje doprinositi svjetskom priraštaju? Ili je naš doprinos globalnim trendovima samo u tvrdnjama da je brak, ništa drugo do papir koji se u svakom trenu može pocijepati i da su granice pomjerene, pa je DINKY sasvim okej, porađaćemo se u četrdesetim, jer one nisu četrdesete, to gotovo da nisu ni tridesete, po novom normalnom. Da li je novo normalno neki moderni način računanja vremena, jel to neki novogregorijanski, koji kaže: „Imaš godina koliko ti vjeruješ da imaš, a ne koliko matematika izbroji!“.
„Polako, sve ćeš stići“, kažem udatoj studentici koja žuri da završi fakultet. „Nemam vremena“, kaže ona: „Moram požuriti da izgradim karijeru, da magistriram, da malo proputujemo, da kupimo stan, da proživimo, da napredujem u poslu!“.
“A djeca?”, pitam.“
A polako, pa za to ima vremena, pa sad je normalno da se djeca rađaju tek poslije 35. Granice su pomjerene“, tvrdi mi ona. “Pa i vi ste se, Sanja, porodili sa 40!“.
‘Godine su samo broj’
Pokušavam da objasnim da je moj primjer dobar, ali da se nikako ne bi smio uzeti kao popularan i raširen trend.
I sama sam, sve do jednom, u ženskom društvu lamentirala o tome kako se sve pomjerilo, otvorile su se nove perspektive, granica je sada mnogo viša i dalja. Ima vremena, tvrdila sam. Žene su me podržavale: “Tako je, granice su pomjerene, nastupila je nova normalnost, sada se žene porađaju sa 40+, eto šta tebi fali…!“.
Slušavši to, naša prijateljica ginekolog rekla je rečenicu koja otrježnjuje: “Drage moje, ja moram da vas podsjetim da se promijenilo nije ništa, osim vašeg mišljenja. Vaši reproduktivni organi su ostali isti i ta ideologija koju promovišete neće rastegnuti njihovu vitalnost! Ne uzimajte uspješne pojedinačne primjere za pravilo.”
„Godine su samo broj“ jedna je od popularnih rečenica u eri nove normalnosti. Vjerujući u ove sumnjive istine, tvrdeći da je brak više papir nego svetinja, zaboravljamo da naši reproduktivni organi godine ispravno broje. Sladunjavo vjerovanje da smo pomjerili granicu fertilnosti je obistinilo vic: kada pitaju roditelje koji guraju kolica sa blizancima začetim vantjelesnom oplodnjom: „Jesu li vaši?“, a oni odgovaraju: „Ovaj lijevi jeste, a desnog još otplaćujemo“.
Rekla bih da nova normalnost nije donijela željeni eliksir mladosti, nego samo zamaglila realnost. Po kojoj god metodologiji mi računale, četrdesete su za fertilnost period gdje prestaje biologija, a počinje ideologija. Ili je kod nas zapravo sve inercija i paradoks?
Poštujući svačije odluke i pravo da živi svoj život kako želi, mislim da svjesno odricanje od roditeljstva u svrhu spašavanja planete, koliko god paradksalno zvučalo, više planeti šteti nego što je spašava. Paradoksalno je to koliko i govoriti Balkancu da štedi za starost i odvaja za luksuzna putovanja. Jer mi ionako „jedva imamo za svirce plaćati” (Đorđe Balašević).