Argentinskim osvajanjem titule prvaka svijeta na spektakularnom šampionatu u Kataru, začinjenim fenomenalnom i dramatičnom finalnom utakmicom s Francuskom, ponovo se otvorila vječna dilema – ko je najbolji fudbaler svih vremena?
Lionel Messi je napokon prigrlio trofej koji mu je jedini nedostajao u briljantnoj karijeri te time, mnogi će reći, stavio tačku na kraj rečenice, odnosno odgovora na pitanje ko je najbolji fudbaler ikada na Zemlji. Zaista, argentinski čarobnjak u kopačkama, statistički i faktički, najbolji je igrač kojeg je planeta imala u eri tzv. ”modernog fudbala”.
I među nostalgičarima poslije katarske ljepotice sve je manje onih koji će reći Pele je bio bolji. Ili Maradona je, ipak, ”broj jedan” svih vremena.
Kako bi igrao u Peleovim kopačkama?
Onima koji Messija, ipak, i dalje ne smatraju ”fudbalskim kraljem” puno argumenta ne ide u prilog. Ima i nekih aduta koje bi mogli potegnuti iz rukava. Ali…
Veliki Pele, nesporni velemajstor najvažnije sporedne stvari na svijetu, igrao je u vremenu kada je fudbal bio ”druga igra”. Utakmice su igrane u neuporedivom tempu u odnosu na današnje. Igralo se s neuporedivo manje trke, neuporedivo sporije, s neuporedivo manjim brojem duela. Fizička sprema igrača i tima nije donosila prevagu kao danas. O taktici, formacijskim postavkama ekipa, detaljima koji sada mogu presuditi iluzorno je govoriti.
Dakle, Pele će uvijek biti Pele. Jedan od najboljih fudbalera svih vremena iz vremena kada je sportska oprema u odnosu na današnju bila, najblaže rečeno, smiješna. E, tu se može postaviti pitanje šta bi Messi ili recimo Cristiano Ronaldo mogli uraditi u kopačkama u kojima je igrao Pele, izloženim u njegovom muzeju u rodnom brazilskom Santosu.
Isto tako, pitanje svih pitanja je i kako bi Messi igrao na terenima daleko lošijim u odnosu na današnje ”tepihe”? Da li bi mogao kontrolisati loptu, da mu se ovako ”lijepi za nogu” dok pravi slalome kroz protivničke odbrane?
Sušta suprotnost Maradoni
Messijev sunarodnik pokojni Diego Armando Maradona pokazao je da je magija moguća i na lošijim terenima nego li su današnji. Istina, 80-ih i u prvim 90-im godinama prošlog vijeka uslovi su bili bolji nego za Peleovog ”vakta”.
Prije svega, titula planetarnog prvaka, golovi i majstorije na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986. godine, pa i neregularan pogodak postignut protiv Engleske (kasnije popularno nazvan ”Božja ruka”) Maradonu su vinuli rame uz rame s Peleom. Iako je vodio nesportski život, konzumirao kokain zbog kojeg je otjeran sa Svjetskog prvenstva u Sjedinjenim Američkim Državama 1994. godine, učestvovao u mnogim incidentima, ”Mali zeleni” jedan je od najvećih ikada. Argentinska fudbalska ikona.
Messi je sušta suprotnost Maradoni. U privatnom životu naročito. Leo je porodičan čovjek. Živi sportski život. Izuzetno pazi na ishranu. Nije pravio veće incidente i ispade, ni punio naslovnice tabloida. Nikada nije povezan s konzumiranjem opijata. U tom kontekstu u velikoj je prednosti nad favoritom i danas određenog broja Argentinaca. I, ne samo njih.
Messiju je do prije neku noć, spomenusmo ranije, u riznici desetina najvrjednijih trofeja i rekorda nedostajala samo titula prvaka svijeta. Nakon što je i to uspio Argentina je okrenula novu stranicu svjetske fudbalske historije. Ispisanu bez ijedne mrlje.
Pristojan, pristupačan i skroman
Za kraj, nešto lično. Messija sam imao privilegiju upoznati 2011. godine u Monte Carlu. Pa i imati anegdotu koju ćemo kolega i prijatelj Miloš Antić iz Podgorice i ja pamtiti, vjerovatno, do kraja života.
Naime, u salu grandioznog ”Grimaldi Foruma” u Kneževini Monako, gdje smo kao članovi žirija za Izbor najboljeg fudbalera u Evropi pričali nakon generalne probe za svečanu ceremoniju, ušao je Messi. Stao je do nas. Gledao je u binu pa se okrenuo prema nama. Pogledao je u naše pločice na sakoima na kojima su pisala imena i koju zemlju predstavljamo u žiriju. Onako nehotično, nekako zatečen njegovom jednostavnošću pitao sam ga da li bi se slikao sa nama.
”Nema problema. Može”, odgovorio je.
Milošu sam dao mobitel. I kada je trebao da fotka, ugasio se. Nije mi odmah rekao, nego kada je Messi otišao već obgrljen masom ljudi iz kreme svjetskog fudbala.
”Brate, nije uspjela fotografija”, rekao je.
Kako, bolan, nije, upitao sam ga.
”Mobitel se ugasio. Ne znam kako?! Da nijesam nešto stisn'o”, pravdao se.
Bilo mi je baš krivo. Okrenuo sam na šalu. Rekoh Milošu, nema veze slikat ću se s Messijem dogodine, na narednom izboru.
Godinu dana kasnije. Gotovo identično mjesto, radnja i akteri. Messi ”u duelu” sa nama. Pozdravili smo se. Potom sam mu se obratio i rekao šta se dogodilo godinu ranije. Nasmijao se i tada kazao:
”Idemo ponovo. Da imamo fotografiju”.
Rekao sam može, na što smo se svi grohotom nasmijali kao da je on mene pitao da se fotografišemo. Iako sam strepio i bio ukočen, ovaj put, fotka je uspjela. I Messi je pogledao pa podigao palac gore. Potom nam je mahnuo u fazonu – ”vidimo se”. Kao da smo stara raja.
I od tada do korone Messija sam viđao najmanje jednom godišnje, redovno u Monte Carlu, ali i na drugim manifestacijama gdje je gotovo po pravilu osvajao nagrade. Sretali smo se i poslije njegovih sjajnih utakmica na konferencijama na štampu, u mix zonama stadiona, na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 2014. godine kada je postigao gol u pobjedi Argentine nad Bosnom i Hercegovinom (1:2). Uvijek je prema svima bio pristojan, pristupačan, kooperativan za saradnju. No, i skroman. Vrlina najvećih.
Leo es el mas grande – Leo je najveći!