Dvije su se fudbalske reprezentacije iz bivše Jugoslavije, Srbija i Hrvatska, zaputile na svjetsku smotru u Katar, ispraćene sa velikim očekivanjima. Prva je zauzela 29, a druga, po drugi put, visoko treće mjesto, odnosno bronzanu medalju.
To je sportski rezultat sjajno organizovanog prvenstva u arapskoj pustinji, a brojne analize stručne javnosti već su prilično precizno pokazale zašto Hrvatska može, a Srbija ne može dalje od grupne faze. Nekako zapostavljeni ostali su nefudbalski razlozi koji se kreću od prvobitne želje Beograda da se Srbija i Hrvatska susretnu u nokaut fazi takmičenja do frenetičnog navijanja Srba za Maroko u meču za treće mjesto sa Hrvatima.
Tako su predsjedniku Aleksandru Vučiću, najednom, od nekadašnje slovenske braće iz najbližeg susjedstva mnogo bliža postala marokanska braća, a javnom servisu RTS-u, ekskluzivnom prenositelju slike i tona iz Katara, svojim pretplatnicima i “građanima koji imaju pravo da znaju sve”, naloženo je da se u direktnim prijenosima ni slučajno ne smije čuti hrvatska himna, pa su se ti važni protokolarni dijelovi utakmica besprizorno pokrivali reklamama.
Prvo poluvrijeme: Nijansa koja odlučuje
Da je nešto duboko “trulo u državi Danskoj” pokazali su “sportski” i fudbalski komentatori sa lica mjesta često umotani u beduinske šalove čiji su se hologrami pojavljivali u studiju, ali i oni iz studija koji nisu imali beduinske šalove, pogotovo kada se pokazalo da je Srbija definitivno otišla na još jedno turističko putovanje.
Pogotovo se to vidjelo u specijalnim emisijama o Svjetskom fudbalskom prvenstvu koje su, poput “Bisera pustinje”, kretale svakog dana nakon što se lopte Al Rihla (putovanje) i Al Hilm (san) potpuno umire na veleljepnim stadionima. O “biserima” iz tog od države produkcijski izuzetno podržanog showa koji potvrđuju beskraj beogradske medijske i političke pustinje moglo bi se pričati (i pisati) danima. Nažalost neće. Niko ne voli pričati o vlastitim porazima.
Ono što se ne može i ne smije zaboraviti, međutim, jest dominantan utisak kako su fudbalske kao i one nefudbalske priče, uostalom kao i sve drugo u Srbiji, i ovaj put vođene pod dirigentskom palicom nikog drugog do predsjednika Republike, prema čijem su se mišljenju po već davno ustaljenoj praksi ravnali sportski novinari i ostali brojni učesnici njihovih emisija. Golemi menadžment i realizatore programa da ne spominjemo.
Kao i u svakoj fudbalskoj utakmici, sve je imalo dva poluvremena. Prvo je proteklo u znaku neumjerenog optimizma koji je zahvatio gotovo sve dijelove društva, pa i pomenuti “Biser pustinje”, a sve u skladu sa dirigentovom izjavom kako “ne zna da li ćemo uspeti ili ne”, u čemu nema ničeg spornog. Uostalom, ko bi to mogao i znati osim vrhunskih kladioničara i onih kojima je odmah postalo sumnjivo olako sviranje penala za Argentinu.
Malo je iznenađujući bio drugi dio izjave koji je važio sve do posljednje utakmice u grupi i poraza protiv Švajcarske, gotovo identičnog kao prije četiri godine u Rusiji. Otvoren citat:
“Siguran sam da ćemo ići na to da pobedimo. Voleo bih da se u četvrtfinalu sastanemo sa Hrvatskom. To bi bio veliki derbi. Oni imaju fantastičnu reprezentaciju, sve majstor do majstora, ali ja mislim da smo u ovom trenutku za nijansu jači”, rekao je predsjednik [Vučić], a u “Biser” se nije moglo gledati koliko je sijao od narcisoidne sreće. Sve dok Švajcarska na čelu sa dvojicom igrača albanskog porijekla (opet) nije preokrenula i kući poslala “crvene” ili “orlove”, kako više vole da se zovu.
Uslijedila je mala i valjda jedina polemika u “Biseru” koju je skrivio nekadašnji fudbaler sarajevskog Željezničara Rade Bogdanović koji je usred “Pustinje” pred milionskom publikom ustvrdio da je za strmoglav reprezentacije Srbije najkrivlji selektor Dragan Stojković Piksi koji ne samo što je na krilima sreće odveo Srbiju u Katar, nego zaista jest obećavao kule i gradove u pustinjskom pijesku koje je lakše nego što se očekivalo odnijela prva pješčana oluja. A Piksi prije i Piksi poslije Katara kao da, zaista, nije bio ista ličnost.
Njegov izlet u Dohu ostaće upamćen samo po bezočnoj psovci.
Drugo poluvrijeme, druga partitura
Samo je ugovor potpisan na vrijeme spasio Bogdanovićevu glavu u ulozi stručnog konsultanta, kao što je i Piksijevu glavu sačuvao njegov visoki pokrovitelj, pogotovo kada je počelo drugo poluvrijeme i kada je dirigent okrenuo sasvim drugu partituru.
Dirigentu je jedino zadovoljstvo bilo što se hrvatska himna i dalje nije mogla čuti, a sve je manje bilo onih koji su smjeli glasno reći da navijaju i za Srbiju i za Hrvatsku. Nakon ispadanja Srbije reći da navijate za slavensku i susjednu hrvatsku braću postalo je ravno najvećem izdajstvu. Za fudbalske znalce u Srbiji iz nekog razloga, onog koji se narodski zove “da komšiji crkne krava”, bila je senzacija kada se prvi zapadni susjed opet probio u polufinale. Taj je prvi zapadni susjed istovremeno ušao i u šengensku zonu, ali ta podudarnost, za šta zasluge treba pripisati i tituli viceprvaka svijeta u Rusiji i pređašnje bronzane medalje u Parizu, kod istočnih susjeda nije primijećena.
Uviđajući da bi se “senzacija” mogla ponoviti, dirigent je prešao u završnu partituru izjavom kako “ne zna za koga će navijati u finalu, ali zna za koga će navijati u utakmici za treće mjesto”.
“Za Maroko! To su naša prava braća koja nikad neće priznati nezavisno Kosovo. Oni imaju problem sa Zapadnom Saharom. Sad ćete mi reći da celi Novi Pazar navija za Maroko, a ja trebam reći da neću navijati za njih jer su muslimani? Oni su naša braća, prijatelji”, rekao je dirigent i ne znajući da je Marokance za Katar pripremao Mostarac Vahid Halilhodžić Vaha, a ne ovaj novi koji je došao pokupiti kajmak.
Svejedno, niko se nije sjetio kultnog filma Casablanca Michaela Curtiza i čuvene rečenice Humphreya Bogarta: “Sviraj to ponovo, Sem” u tom marokanskom gradu u kojem će založiti život kako bi spasio djevojku (Ingrid Bergman).
Za razliku od Hrvatske u kojoj i glavne zvijezde na čelu sa Lukom Modrićem “gule” teren sve do produžetaka i penala zajedno sa onima čija bolja vremena tek dolaze i koji svi skupa kao da na treninzima uporno ponavljaju “Sviraj to ponovo, Sam”. Što je potpuno u redu i radi posao sve dok fudbaleri ne počnu pjevati onu (zlo)kobnu “Herceg-Bosno, srce ponosno” koja možda i podstiče nacionalni naboj, ali nema veze ni s mozgom ni s fudbalom.
Za razliku od “gaučosa” koji su, sasvim prirodno, odigrali argentinski tango, što im je bilo dovoljno da “zapale” Argentinu. Ispostaviće se da je navijanje za Argentinu protiv Francuske bio jedini point brake koji je spojio slavensku braću, Srbe i Hrvate, u glavnom gradu Katara.
Treće poluvrijeme: I na kraju Thompson
Nije tajna da je fudbal iliti slavenska inačica nogomet odavno postao stjecište raznih niskih strasti jer je tu previše novca na gomili u igri (o raznim drugim interesima da i ne govorimo), e da bi se sve prepuštalo samo sportskom umijeću i sreći.
Najfascinantnije je kako i najsjajniji dragulji fudbalskog svijeta, kao što je to naprimjer Harry Kane iz Engleske koji odlučujući penal šutne nebu pod oblake ili kad “vatreni” stignu na Jelačića plac i raduju se pred 100.000 ljudi – uz Thompsona. I taj se ritual ponavlja i ponavlja kao da nikog nema ko će Modrićevoj i Dalićevoj ekipi naprimjer reći: dosta je bilo, plešite tango ako hoćete na krov svijeta.
Srpsko-hrvatski fudbalski rivalitet će se nastaviti i poslije Katara, što je sasvim normalno, ali se mora razvijati i bez Thompsona i bez Baje Malog Knindže koji je zabavljao srpske fudbalere već u Dohi. “Al’ ih je zabavio, svaka mu čast”, da parafraziramo Danila Batu Stojkovića iz filma Maratonci trče počasni krug.
Ali, vratimo se fudbalu i zaključimo ovaj tekst rečenicom koja jest pravi, a ne lažni biser u pomenutom “Biseru (beogradske) pustinje”. To je ona koja sve govori. U hrvatskoj reprezentaciji nastupa veliki broj fudbalera iz domaćeg fudbala, dok za Srbiju igraju sve sami “stranci” i to po pravilu iz onih evropskih klubova iz donjeg dijela takmičenja Lige Evrope.
Srbija će fudbalska koplja sa Hrvatskom ravnopravno ukrstiti tek onda kada shvati da joj je Hrvatska mnogo bliža od naprimjer Maroka. SAD, Kanada i Meksiko, gdje će se održati sljedeća najveća fudbalska fešta na svijetu, možda i ne moraju biti tako daleko.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.