Kakav je to bujan i eksplozivan talenat morao biti, da se probije na vidjelo, među 11-oro djece u roditeljskoj kući? Možda nije bio mekan kao hljeb (turski: ekmek – hljeb), ali je baš kao hljeb bio izdašan i hranljiv za Tuzlu u kojoj je živio.
„Pa dobro druže Ekmek, jesam li ja stvarno ovako namrgođen?“, pitao je Josip Broz Mevludina Ekmečića, akademskog slikara, koji je kao jedan od 14 pozvanih umjetnika iz cijele Jugoslavije, radio na izradi najboljeg portreta te 1977. u Vili u Bugojnu (Tito u djelima likovnih umjetnika Jugoslavije).
„Ne brini druže Stari, do kraja ću ja tebe razvedriti!“, rekao je.
Autor jednog od najboljih Titovih portreta, pričao je kako se odvijala ta slikarska avantura. „Tito nam je pozirao mirno“, veli „i tada sam po prvi put u životu vidio muškarca koji farba kosu.“
Od 14 probranih slikara i vajara Jugoslavije, veli da ih se odazvalo 13, a među njima, on i Ismet Mujezinović, već afirmisani slikar, kojem je Ekmečić asistirao u izradi nekoliko poznatih djela, a potom naslijedio i njegov atelje. „Ismet me učio kako se crta ruka čovječija i koliko je pažnje i umijeća potrebno da kistom dočaraš njen istinski pokret.“, objasnio mi je.
Tito je pozirao, oni slikali i vajali, nakon toga sjedili skupa, ručali, večerali, pričali kao pravi drugovi. Kaže da je Tito bio tako prirodan, šarmer, da su ti dani bili vrlo opušteni i puni inspiracije.
„Eee, da je u moje vrijeme bilo papira kao danas, pa da je moja majka kao današnje majke, umjesto da mojim crtežima potpali vatru, čuvala ih kao uspomene, svi bismo bili bogati.“ Umjesto toga, uslovi u kojima su živjeli natjerali su njegovu majku da puca iz puške na vukove, kada je ostajala sama noću sa jedanaestoro nejake djece u hladnim noćima, dok je otac radio kao šumar.
„Šta ću sama s djecom ako nas neko napadne, ili naiđe vuk ili medvjed?“, pitala je mlada Ekmekova majka svog muža šumara, dok su još živjeli u Čajniču, prije preseljenja u Brčko.
„Ti pucaj, ovako!“ I uzeo je njegov otac pušku i učio je kako da brani sebe i djecu kad njega nema tu.
„Par puta noću bi nas probudili pucnji i vidio sam moju majku kako u tankoj noćnoj haljini puca kroz otvorena vrata u noć.“
Bujan slikarski talenat
Rođen 1929. godine Mevludin Ekmečić je već u djetinjstvu pokazao bujan slikarski talenat, da ga je tadašnja mlada država SFRJ poslala prvo u Srednju umjetničku školu u Sarajevo, a potom na Likovnu akademiju u Zagreb. Za bosanske prilike tog doba, bilo je to ravno današnjem odlasku u svemir. „Moj otac je danima očajavao zbog toga, jer državu nisi smio odbiti, ali je to doživljavao kao kaznu i siguran korak u cjeloživotnu neizvijesnost djeteta.“
„Sine, ti idi, kad se mora. Al te molim i zaklinjem da kad to završiš, upišeš zanat za električara, jer od tog slikanja nećeš imati šta ni da jedeš.“ Nije znao Ekmekov otac da će mu troje od jedanaestoro djece postati vrsni umjetnici.
Još u Srednjoj umjetničkoj školi u Sarajevu, Ekmek, kako smo ga svi popularno zvali, učio je da slika aktove. Čak i u ranim pedestim godinama prošlog vijeka, škola bi obezbijedila ženski model, koji su uvježbavali da slikaju. Jedan takav ponio je na raspustu kući da dovrši. Vidjevši to, njegova majka je bila očajna, govoreći da kakva je to škola gdje se uči da crtaš golotinju i kako će joj u toj školi sina upropasiti. Pošto su kuće u to vrijeme bile trošne, a jedno prozorsko staklo puknuto, Ekmekova majka je uzela taj crtež i obložila njime prozor, kako bi kuća bila malo toplija. Kako ne bi gledala, okrenula je čistu stranu unutra, a crtež napolje, pa su se lokalni momci danima okupljali i gledali šta to neobično i provokativno krasi kuću Ekmečića u Brčkom.
Nakon završenog fakulteta, Mevludin Ekmečić dolazi u Tuzlu gdje počinje njegova nastavnička karijera. Već s tako malog životnog i profesionalnog iskustva, osniva prve galerije, organizuje izložbe, okuplja umjetnike iz cijele Jugoslavije, kasnije i iz svijeta.
U Tuzlu, tipični rudarski i industrijski centar, dovodi dva svjetska događaja. Osniva Međunarodnu galeriju portreta i Internacionalni bijenalni festival portreta, Interbifep. Godnama su ove dvije institucije okupljale velike svjetske umjetnike, što je povlačilo razvoj hotelijerstva, izgradnju i oživljavanje izložbenih prostora, razvoj novih mladih talenata.
Posljednji intervju
Živio je nekoliko godina u Parizu u vlastitom stanu. Iza sebe ostavio Legat, svoju roditeljsku kuću u Brčkom, on i brat, takođe slikar sa pariškom adresom, uredili su za života kao zadužbinu i poklonili državi zajedno sa nekoliko hiljada svojih umjetničkih djela. I u Legat Ekmečića vratio se ženski akt, jedan od prvih njegovih crteža. Vratio se na mjesto gdje je nekada okupljao mlade. Ekmekova najveća želja je bila da se mladi uvijek tu okupljaju.
Imala sam neobičnu i vrlo značajnu priliku da posjetim profesora Mevludina Ekmečića, počasnog doktora Univerziteta u Tuzli, nesuđenog električara, prilikom njegovog 91 rođendana. To nam je omogućila prijateljica Vesna, doktorka, koja se godinama brinula o njegovom zdravlju.
Vodim vas na jedno mjesto danas, rekla je meni i drugim dvjema drugaricama, „Idemo Ekmeku na rođendan!“ Tom prilikom sam zapisala sve ovo gore napisano, sjedila nekoliko sati s ovim velikim čovjekom, gledala slike u njegovom ateljeu.
Nedugo zatim, Ekmek je preminuo. Bila sam, a da nisam to ni znala, posljednja osoba koja je napravila intervju s njim. Potomci su mu sin i dvije unuke, a supruga Zehra je živjela kratko iza njega.
„Profesore, jeste li bili sretni i zadovoljni svojim životom?“, pitala sam.
„Da“, rekao je, „mislim da sam ovako dugo i zdravo živio zahvaljujući Vesni i vakcini protiv gripa, koju sam primao 30 godina. Volio sam ovaj grad. Ali moje ideje su prevazilazile njegovu veličinu. Neke stvari im neću oprostiti (gradskim vlastima), a to je što ne pitaju kad ne znaju.“
Urna i prazan atelje
Udahnuo je duboko i sjetno baš kako udahnu stari ljudi kad za nečim proteklim žale. „Kad već pišeš, napiši i ovo“, rekao mi je: „Grad se poznaje po galerijama i muzejima, a sela po centrima za kulturu. Krivo mi je što me nisu slušali.“
Ekmek je otišao tiho iz našeg grada. Iza njega ostala je urna i prazan atelje. Ali zato, ostao je Legat Ekmečića u Brčkom prepun umjetničkih djela neprocjenjive vrijednosti. Ekmek je znao da sve što želiš moraš uraditi sam. Vjerovao je u muzeje, borio se protiv provincijalizacije i iza sebe ostavio muzej, u roditeljskoj kući, koju je otkupio jer je vremenom stekla druge vlasnike.
„Neka traje i neka ga mladi posjećuju“, poželio je na kraju, za plodove svog bogatog talenta u Legatu, koji je njegova majka puškom branila, svjesna da brani nešto neprolazno.
Ovih dana navršava se dvije godine od posljednjeg rođendana, a nedugo i smrti Mevludina Ekmečića, koji je našim gradom pronosio duh metropole.