Nekada sovjetski, danas ukrajinski, a u sva vremena jevrejski pisac Isak Emanuilovič Babelj jedan je od najneobičnijih pisaca koje sam ikad čitao. Nikada ni kod jednog drugog pisca nisam vidio da od tako jezivih tema stvara tako divnu, blistavu poeziju, pred čijom ljepotom je nemoguće ostati ravnodušan. Ratne i mirnodopske strahote glavna su tema ovog neobičnog autora, poznatog po tome što je u opisima išao do sitnih detalja, iznoseći pred čitatelja sve ono što i danas većina autora pomno skriva da im spis ne bi ispao uznemirujući.
Imao sam tu sreću da u životu posjedujem dvije njegove zbirke novela, sabrane u jednoj tvrdo ukoričenoj knjizi, sa debelim papirom, krupnijim slovima i širim proredom, a od toga mi nema ništa draže – ima nešto posebno u tome kad se vrhunski spisi čitaju iz vrhunski napravljenih knjiga, nekakvo osjećanje ravnoteže, lijepe skladnosti između onoga što se čita i onoga sa čega se čita. Te dvije zbirke zovu se Crvena konjica i Odeske priče, pri čemu prva pokriva ratne teme i ima kraće priče, a druga mirnodopske, koje shodno mirnodopskim uslovima imaju i duže tokove.
Treba reći za Isaka Babelja da je rođen u Odesi 1894, gdje je 1905. kao dječak svjedočio progonima Jevreja što ih je poduzela carska Rusija, a kao mladić Oktobarskoj revoluciji, za kojom je uslijedio dug i težak građanski rat, u kom će učestvovati kao pripadnik “Crvene konjice” maršala Buđonija na frontu u Poljskoj – pridružio se Buđoniju kao novinar-reporter, ali je završio kao mobilisani borac.
Babelj je definitivno imao gdje vidjeti ono o čemu će napisati svoje predivne strašne priče, a te priče su na čudan način ipak date u realnom tonu, zbog čega se iz njih može ponešto i naučiti – i nisu puka zabava.
Aktuelnost ratne književnosti
U ovo vrijeme, kad Evropa ima novi rat, aktuelnost ratne književnosti dobila je novi zamah. Isak Babelj sa svojom Crvenom konjicom tu se svrstava među najbolje, najsnažnije primjere antiratne književnosti, jer ova mala knjižica skida sa ratnih događaja političku koprenu, koja pokriva ratne grozote stavljajući u prvi plan kojekakva povrijeđena prava i pravde, i pokazuje ratna dešavanja sa terena u njihovoj morbidnoj golotinji, gdje su nasilna smrt i svako drugo zlo stvar svakodnevnice, a ne incidenta.
Ono što Babelju u ovom trenutku daje dodatnu dozu aktuelnosti jeste i to što se borio kao pripadnik armije u kojoj su Rusi i Ukrajinci djelovali zajedno, pri čemu su i jedni i drugi, uostalom kao i svi drugi narodi svijeta, pokazali da među njima ima i psihopata, ljudi sposobnih za činjenje najužasnijih djela bez naročitog uzbuđenja.
Kada je tek izašla Crvena konjica, što je bilo 1926, Babelj je u sovjetskoj Rusiji bio žestoko kritikovan iz razloga što je izvršio desakralizaciju rata i pri tome uništio ugled ratnih heroja, jer njegov književni postupak bio je da ne mijenja stvarna imena vojskovođa. Pri tome valja spomenuti da je tih 40 i nešto novela napisao u Odesi, a ne na frontu, što će reći da su iste ispisane snagom Babeljeve mašte, a uz inspiraciju iz stvarnosti. Petnaestak godina poslije, nakon što je optužen za špijunažu i druge kontrarevolucionarne stvari, Crvena konjica dodatno je otežala položaj svome autoru, koji će u januaru 1940. biti osuđen i strijeljan.
Uopšteno govoreći, sva ratna književnost, pod uslovom da su je napisali slobodni i humanistički nastrojeni pisci, koji ljudsku bol percipiraju jednako bez obzira sa koje strane dolazila (za razliku od neslobodnih pisaca koji se pod krinkom književnosti bave propagandom), prikazuje rat kao besmislenu pojavu, totalno suprotnu od fine ljudske prirode, stvorene za mir i ljubav. Božanska nagrada onima koji ratuju, koju prepoznajemo po ultimativnoj pravednosti, to jeste svi je dobiju, jesu trajne, najčešće doživotne posljedice u vidu raznih trauma, što je vidljivo i po našem regionu. Znanje i iskustvo što ga antiratna književnost sa sobom nosi, u okolnostima kao što su trenutne, može biti spasonosno, posebno za neiskusne i naivne ljude, većinom mlade, koji lako budu zavedeni ispraznim pričama o herojstvu da u ratu učestvuju dobrovoljno.
Poratne godine, kao po pravilu, svjedoče da su vojnici uglavnom ratovali ne zbog narodne, nego zbog koristi malog broja ljudi, uglavnom onih koji nisu učestvovali u samoj borbi, koji su sve vrijeme sjedili u zaklonu i koristili haotičnu situaciju za ostvarenje privatnih interesa. Prvih godina iza rata zemlje su prepune oružja, kao i ljudi koji se njime znaju i hoće koristiti, što su osnovni preduslova za procvat nasilnog kriminala, koji je, istina, u usporedbi sa ratom puno manje zlo, no svejedno dovoljno veliko da utjeruje strah u kosti i remeti mir u društvu.
Grozne stvari
Druga Babeljova zbirka, Odeske priče odlično prikazuju kako to izgleda u praksi. Za nas sa zapadnog Balkana, koji živimo u društvima gdje su kriminalci estradne pojave, ova knjiga predstavlja izvor velike čitalačke naslade, posebno novele ciklirane oko Benje Krika i njegove bande. U Babeljevoj izvedbi to su romantične priče o uspjehu pojedinca, kom pljačka i otimačina dozvoljavaju da se bavi onim za čim svaki mladić potekao u slavenskom okruženju žudi, a to je da rješava nagomilane probleme svoje familije, koja tada uzvraća velikom ljubavlju i poštovanjem.
Iako divno napisane, Odeske priče, baš kao i Crvena konjica, govore o groznim stvarima – ostalo je posebno upečatljivo kad ljudi Benje Krika ubijaju krave bogatog gazde jednu po jednu, kako bi ga prisilili da plati svoj mir, i kad Benja nađe zgodnog muža svojoj sestri.
Isak Babelj jedan je od ljudi koji su likvidirani po ličnom Staljinovom nalogu. Diktatoru velikog apetita ne odgovara pisac koji ljudima gadi rat, koji je osnovno sredstvo širenja diktatorske vlasti.
Nažalost, Vladimir Putin krenuo je Staljinovim stopama, a sve su prilike da se neće ostvariti tako široko kao on, jer za razliku od Putina, Staljin je imao ozbiljnih saveznika. Žalosno je što će ta neupitna propast, prije nego se dogodi, upropastiti ko zna koliko života. To je tako nepotrebno.