Kad Sanjani iz Planinarskog društva “Mulež” odluče da upotrebe krilaticu “pobjegnimo odavde”, vrlo često vikendom završe na obroncima prekrasne planine Vranice, kraljice Dinarida, jedinstvene po glečerskom Prokoškom jezeru na 1.625 metara nadmorske visine, vraničkom zvončacu i vraničkoj vrkuti, endemskom gušteru tritonu, autohtonoj divljači, devet vrhova iznad 2.000 metara i ljepotama prirode koju nije znala opisati literatura ostavivši ljudskom oku i srcu da pokušaju signirati i dešifrirati veličanstvenu čaroliju planinskog krajolika intimnog i sa nebom, i sa čovjekom.
Moto Sanjana u dvije riječi glasi “haj'mo uživati”. Zlatan, Samir, Ernad, Senad, Hasan i Enes naumili su da za vikend “projezde” Vranicom i popnu se na sa svih njenih devet vrhova iznad 2.000 metara. Uzgred, nama iz doline otvaraju se posebne perspektive kada se penjemo na “krovove svijeta”. Planine vremenom prestanu u našem duhu biti gomile stijenja i kamenja i postaju organska cjelina koju vidimo kao “živa bića”. Uostalom, izgovorite – Vranica, kakvo sveto i neobično ime čije porijeklo seže u drevne naracije slavenske mitologije. Na njoj je i Vrankamen, katoličko hodočasničko mjesto iznad Fojnice gdje se održava tzv. čobanska misa, tradicija je ovdje ukorijenjena kroz stočarstvo, rudarenje i druge osobitosti i bogatstva “svete” planine Vranice.
I, ako ćemo pravo, razmišljaju iskreno “dolinci”. Bosna i Hercegovina je pretežno planinska zemlja i njeni krajolici i reljef, uz dužno poštovanje dolina rijeka i zelenih ravnih oaza, najviše duguju planinama. Vranica je ugniježđena u centru zemlje na razvođu slivova Vrbasa i Bosne i pravi je raj za planinare i “obične” ljubitelje prirode. U svojim njedrima krije brojne tajne i ljepote, a užitak hodanja po njoj uzaludno je opisivati.
“Došli smo sa zapada od vakufske strane i naš plan je bio ambiciozan i možda neutemeljen, s obzirom na količinu napora i našu kondiciju, ali Vranica je pravi izazov. Krenuli smo od Rosinja od planinarskog doma koji je na 1.680 metara nadmorske visine, markiranom stazom u pravcu Prokoškog jezera. Vrh Rosinj je na 2.059 metara, a potom stižemo i na greben Devetake, obrastao gustom klekom na putu prije vrha Nadkrstac, koji je, sa 2.112 metara nadmorske visine, najviši vrh Vranice. Na njemu ploča i zastava Bosne i Hercegovine. Spuštamo se do vrha Krstac na 2.069 metara i zadovoljni i umorni pred sumrak kroz Sarajevska vrata, to je uzani tjesnac, ukazuje nam se čarobno Prokoško jezero načičkano katunima i vikendicama”, priča Zlatan.
Vranica je planina morfološki stara koliko i život na ovim prostorima, po geolozima njeni paleozojski škriljci, vapnenci, dolomiti i mramori stari su više od 400 miliona godina (razdoblje devona i silura). “Sveta” planina, geološki slična susjedima Ivan-planini, Bitovnji, Zecu, Matorcu i Šćitu, nije se puno mijenjala kroz daleku povijest, ali ju je dominantno mijenjala ljudska kultura. Čovjek je planini kušao svoju i snagu mašina. Pogled sa Sarajevskih vrata na dragulj Vranice, ledničko Prokoško jezero na 1.636 metara nadmorske visine ušuškano između planinskih visova nešto je što se pamti cijelog života, kažu Sanjani. Kao da je moćna planina na svom dlanu stavila glečer.
Ipak, osim pastirskih katuna koji su stoljećima okruživali jezero, neplanska urbanizacija stvara konglomerat zdanja za stanovanje natiskanih uz padine jezera kao da se naguravaju i bore za nevidljive turiste. Tradicionalna bosanska kuhinja ovdje je procvjetala kao borovnice na padinama planine. Bureci i ostale pite ispod sača, a “mjera” je tepsija, kravlji i ovčiji sir, pavlaka, kukuruza, pogača od crnog brašna, potočna pastrmka, janjetina… podnošljive cijene. Prenoćišta od 10 koncertibilnih maraka (oko pet eura), pa naviše. Sanjani već znaju kod koga će, nego kod Salke.
Kod Salke
“Sa Salkom drugujemo već godinama, dobar i pošten domaćin. Neki od nas su već 15 puta bili na Vranici, a kao planinari imamo kod Salke popust i puni ugođaj. Kod njega spavamo i jedemo izvrsnu domaću hranu, a piće obično ponesemo”, priča Samir, predsjednik PD “Mulež”.
Planinarima ne treba luksuz, mogu bez struje i Wi-Fija, dovoljna je planina i njena večernja i jutarnja tišina koja krijepi tijelo i duh. Kad smo kod Prokoškog jezera, čini se da je stihija još uvijek jača od organizacije, jer ovo jezero je “zaštićeno” kroz tri zakona i spomenik je prirode, valjda ima i plan upravljanja Spomenikom prirode, što ovo čarobno jezero jeste, ali stiče se dojam da svako radi šta hoće i baš ga briga.
Zlatan kaže kako je teško reći koji je dio dana ili godišnje doba ljepše. Proljeće kada pastiri dogone stoku na pašu koja se napaja vodom iz jezera, pa u kolonama kreće na padine Vranice, ljeto kada je berba borovnica, brusnica i ljekobilja ili zima kada bjelina okuje Vranicu čiji se obrisi i vrhovi stapaju sa bojom neba.
Posebna su priča vode Vranice. Rijeke i potoci teku na sve strane sa velikim padovima i slapovima, a nepropusno tlo daje im gorštačku snagu. Dijete Vranice je rijeka Vrbas, čiji je izvor pod Zec planinom i Vitreušom na 1.600 metara i teče prema zapadu Bosne, Bistrica koja se ustremila prema Gornjem Vakufu-Uskoplju, pa Kruščica, Ivančica, Kozička rijeka, Jezernica, Fojnička rijeka, Željeznica, Kreševska rijeka, Crna Rijeka… Od Sanskog Mosta, “grada na devet rijeka”, jača je samo Vranica.
Uz kolibe i katune na Prokoškom jezeru je prije 17 godina izgrađena i mala drvena džamija na 1.666 metara nadmorske visine i na tlu Evrope nema bogomolje na većoj visini. Džamija dobija energiju od solarnih panela sa krova.
Srčana planinarska klijentela
Naravno, Sanjani su samo mali dio srčane planinarske klijentele koja dolazi na Vranicu, jer aktivne planinarske klubove imaju u Fojnici (PD “Vranica”), Kiseljaku (PD “Pogorelica”), Kreševu (PD “Bitovnja”) Gornjem Vakufu (PD “Goran”), Jablanici (PD “Plasa” i PD “Villinac”)…
Jutro, sunce i bujni hlorofil planine upili su jučerašnji umor i kreće se prema vrhu Ločika sa jugozapadne strane jezera markiranom stazom ispod Debelog brda. Staza vodi kroz kleku do 2.107 metara nad morem odakle pogled puca na cijeli dunjaluk. Vrijedilo se pentrati. Sa Ločike, ako je nebo bez oblaka vidiš sve – i Prenj, i Čvrsnicu, i Ljubušu, i Cincar kod Tomislavgrada, Vitreušu, Radušu, Rosinj… Uživanje u netaknutoj prirodi u pravom botaničkom vrtu među klekama, patuljastoj crnogorici, smrekama, jelama… Potom lagano do vrha Treskavice, “svega” 2.020 metara nadmorske visine gdje stoji ploča dvoje zaljubljenih, bolje rečeno, zatreskanih.
Ostao je još samo vrh Bijela Gomilica, ali malo umor, malo kratko vrijeme, ostavili su jak motiv da se na čarobnu planinu dođe opet. Čim prije. Sa Vranice na kojoj se susreću nebo i zemlja Sanjani se spuštaju u nizinu, odakle planinski laici, oni koji nemaju iskustva posmatrati stvari “sa visine”, ostaju cijeli život, uskraćeni za ključne elemente oblikovanju povijesti jednog prostora.
Planine su simboli sa mnogo značenja, resursi i prostori koje treba dešifrirati i mijenjati našu razinu nesvjesnog o njima. Kako? Upravo ovako.