Jeste li ikad čitali grčke pisce i slušali grčku muziku? Osim našeg Andreja Nikolaidisa, ne znam da sam išta čitao od savremenih grčkih pisaca, ali sam kod njega u djelu Mimesis prvi put vidio da se uz tekst može staviti i soundtrack. Andrej svakako piše na našem jeziku, a pošto većina ljudi koji će pročitati ovaj tekst ne zna grčki, hajde da pustimo neki grčki melos, kako bismo bolje doživjeli kakva je ustvari zemlja Grčka. Predlažem pjevačicu Arletu i pjesmu “Bar to Navagio“, a neka nakon toga YouTube odluči sam. Ako ste se ipak odlučili za neki grčki radio, i to je dobra opcija, a aplikacija Shazam vam može pomoći u prepoznavanju svake pjesme, kako biste ju spasili za kasnije.
Prvi put sam bio u Grčkoj 2006. godine. Bio je maj, a nas 10 studenata smo se potrpali u tri auta i krenuli put Soluna. Pošto sam uvijek bio “mimo svijet”, što je eufemizam za splitsko “uvik kontra”, insistirao sam da idemo kroz Kosovo, ali je moj prijedlog glatko odbijen, tako da sam nadglasan u omjeru 9:1. Do Soluna smo došli preko Višegrada, Niša i Skoplja, te ostali nekoliko dana na nekoj studentskoj konferenciji.
Ono što sam odmah primijetio, čim smo prešli granični prelaz Evzoni, jeste da se u Grčkoj ludo vozi. Ako vidite znak ograničenja od 80 km/h, to u praksi znači 110. Tako je bilo i u samom gradu. Vozač autobusa iza mene bi mi blicao jer sam spor, a na usnama bih mu čitao riječ “malaka”, iako sam pored škole vozio 60 km/h, što je bilo 20 više od dozvoljenog. Ista ta riječ, malčice modifikovana, postoji i u albanskom jeziku, a piše se “malok”. Najbliži prevod na naš jezik bi bio “seljačina”, mada se riječ može koristiti i kroz šalu, ali samo među dobro poznatim ljudima. Originalno nema ružnu konotaciju. Da ne bih bio “malaka”, brzo sam se prilagodio i, moleći Boga da ne napravim udes, ubrzao na 80 km/h. Kad sam shvatio da to nema smisla, parkirao sam auto i narednih sedam dana se vozio taksijem, koji je tada koštao dva do tri eura prema bilo kom dijelu grada. Bio sam smješten kod Thanosa, čovjeka koji nikad u svojih 30 godina nije bio u inostranstvu. Na moje pitanje kako je to moguće, rekao mi je da “prvo mora obići cijelu Grčku”. Tad mi je to zvučalo potpuno suludo, ali ću kasnije shvatiti zašto je tako.
U povratku smo jedva pronašli Evzoni jer nije bilo nijednog jedinog putokaza za Makedoniju. Danas je situacija malo drugačija, ali i dalje ima znakova iz prošlog vijeka na kojima piše Γιουγκοσλαβία. Mi koji smo stariji od 30 obično znamo i ćirilicu, pa nam i grčki alfabet nije nepoznanica, a kada nema putokaza za (Sjevernu) Makedoniju, dobar je i ovaj koji nas vodi u Jugoslaviju.
Daleko, ali i savladivo
Godinama poslije i dvadesetak kilograma više, redovno ću obilaziti Grčku, i to uvijek negdje drugo. Prvo sam obišao Tasos, a nakon toga Lefkadu, razne dijelove Peloponeza, Elafonisos, Zakintos, Kefaloniju, Halkidiki, itd. Kad god bih svojim prijateljima rekao da malo promijene navike i odu u Grčku, svi bi mi rekli kako im ne pada na pamet da voze toliko dugo. Da je daleko, jeste, ali nije nesavladivo.
Postoji nekoliko opcija da se dođe do Grčke. Ako idete na Egejsko more, put preko Niša i Skoplja je skroz pristojan. U sezoni se preporučuje preko Bugarske, zbog gužve na granicama, ali van sezone je svejedno. Ako ne želite voziti više od 6-7 sati, idealno je prespavati u nekom makedonskom gradu, a ako se odlučite za Jonsko more, što je po mom mišljenju mnogo bolje, onda je najbolje ići preko Albanije. Ako idete iz Hrvatske, put je malo duži, ali i dalje moguć za savladati. Kroz Kosovo je bh. državljanima putovati gotovo nemoguće zbog komplikacija koje su posljedice skupog i dugotrajnog ishođenja viza, a i putevi su dosta lošiji.
Albanija je nekad važila za destinaciju preko koje se ne ide. Naravno, to već odavno nije tako. Pošto sam “uvik kontra” i to sam probao još davne 2008. godine. Tada je put između Elbasana i Tirane išao preko planine, a makadami su bili česta pojava. Most preko Bojane bio je drveni, a sada je nov i širok. Autoputevi spajaju gotovo sve gradove, osim na jugu gdje se ide brzom cestom. Već u jednom danu možete doći do Krfa, a ako putujete malo duže, čak i na jug Peloponeza.
Peloponez nije nešto što ćete naći u ponudi agencija. Zbog toga je bitno da znate gdje idete i da ste blizu neke poznate plaže. Lično su me najviše dojmili poluostrvo Mani i ostrvo Elafonisos, jedno od najmanjih jonskih ostrva. Na Elafonisos se stiže malim trajektom iz mjesta Pounta, a krasi ga dvostrana pješčana plaža na kojoj vjetar duva taman toliko da vam nije potreban suncobran, ali dovoljno da nečujno izgorite. Boja mora je toliko tirkizna da se zapitate zašto Evropljani idu na Karibe kada na samo dva sata leta imaju Grčku. Ta boja će me pratiti cijelim Jonskim morem, a tu spada cijeli jug i zapad Peloponeza i sva jonska ostrva. Zbog boje šljunka ili pijeska, na nekim mjestima more izgleda potpuno nerealno, ali to su uglavnom plaže na koje je moguće prići samo brodom, poput plaže Shipwreck na Zakintosu. Iznajmljivanje malog čamca je takođe moguće jer u Grčkoj nije potrebna dozvola za motorne čamce do 30 konjskih snaga. Tada možete sami pristati na neku osamljenu plažu, a jedino je bitno da imate dovoljno vode i nešto hrane.
Vrhunac meraka na Kefaloniji
Ipak, vrhunac meraka, barem u ovih prvih nekoliko posjeta Grčkoj, sam doživio na Kefaloniji. Iako je smještaj bio malo skuplji nego što sam navikao, nisam našao restoran koji služi uzgojenu ribu. Sve je isključivo divlje i sve se lovi noć prije. Imena riba nisam mogao ni popamtiti jer ih inače ne znam ni na engleskom, a kamoli na grčkom, ali mogu reći da me ni u jednom restoranu nisu prevarili. Vlasnik restorana u kom smo često jeli, Nontas, kaže da bi ga sramota bilo poslužiti zaleđene morske plodove u rižotu.
Grčka inače važi za zemlju gdje ćete se teško osjećati prevareno, a mora ima za svakoga. Od stotina naseljenih ostrva, pa sve do razuđenih obala kopnenog dijela zemlje, svako može naći dio za sebe, te večerati giros od tri ili ribu od 30 eura. Veliko je pitanje koliko se poreza plati, posebno na mjestima gdje nema inspekcije i načina da se restorani kazne.
A pored inspekcije, dobio sam nekako osjećaj da nema ni mnogo policije. Parking je moguće naći gotovo svugdje i vrlo rijetko ćete ga platiti, osim na nekim veoma posebnim mjestima. Mjestašca su uglavnom dovoljno široka da ima mjesta i za automobile, a kako se u Grčkoj skoro nemoguće kretati bez auta, onda je to valjda i normalno. Policije ima više u mjestima gdje su velike gužve, a tu čak, pored kažnjavanja, uklanjaju i tablice, kako bi bili sigurni da će turisti platiti kazne. Ipak, to nigdje nisam vidio, niti su me ikad igdje zaustavili. Vožnja planinskim i obalnim predjelima izgleda otprilike tako da se nekako nikad ne možete nagledati te ljepote i nadisati tih mirisa, gdje u isto vrijeme osjetite smokve, borovinu i lavandu.
Kultni skadarski restorani
Ako ste išli na Jonsko more, i vraćate se preko Albanije, po povratku preporučujem spavanje oko Skadra. Tu ima nekoliko kultnih restorana, a svi su toliko popularni da im reklame više nisu ni potrebne. Dobićete i pravi račun, te desetak sljedova za 20 eura.
Prespavati možete bilo gdje u tom dijelu zemlje i gdje god da krenete nećete se pokajati, nego ćete već tada praviti planove za povratak u Grčku. U skadarske restorane me inače poslao prijatelj s Kosova koji je tek otkrio Grčku. U planu mu je da ju obiđe što više, ali čeka viznu liberalizaciju.
Grčka ima ono što rijetki imaju, a to su plaže koje liče na tropske, tri različita mora tirkizne boje, fenomenalnu hranu, ljubazne ljude, odličnu klimu i dobru infrastrukturu.
Thanos je bio u pravu. Prvo bi trebalo obići cijelu Grčku, pa onda ići u inostranstvo, ali jedan život za to nije dovoljan.