Prvi put sam bio u Albaniji davne 2008. godine. Kad kažem davne, ne mislim da je to toliko vremenski davno, koliko su se neke stvari otad promijenile. Putovali smo za Ohrid, i iako su nas svi savjetovali da idemo preko Srbije, meni je stvarno bilo nenormalno voziti 300 km duže, a i egzotično mi je zvučalo da konačno uđem u tu zemlju koja je toliko dugo bila zatvorena i nedostupna. Tako sam i u Srbiju otišao mjesec dana nakon pada Miloševića, a na Kosovu bio nebrojeno puta, čak i dok nisu bile potrebne vize.
Albanija je ipak bila tajanstvenija. Te godine je poslužila samo kao eksperiment u prolazu, ali opet je bilo dovoljno sadržajno da može biti interesantno. Ušli smo preko prelaza Sukobin – Muriqan, južno od Skadarskog jezera, i prvo što nas je dočekalo su stotine bunkera, mnogo prosjaka i drveni most preko rijeke Bojane. Ispod mosta se nije mogla vidjeti rijeka jer je bila zatrpana smećem, uglavnom plastičnim flašama, od Coca-Cole do motornog ulja.
Bunkeri su bili na najčudnim mjestima, na obalama rijeka, planinama, pored mora i bukvalno svugdje oko nas. Većinom su bili prazni, neki pretvoreni u fast food, prodavnicu ili neku drugu zanatsku radnju, a neki ostavljeni kao turističke atrakcije.
Ipak, danas flaša u Bojani više nema, a ostatke ambalaže motornog ulja je moguće pronaći samo na lijevom ušću rijeke, između Crne Gore i Albanije. Tu čak ima ambalaže od prije 50-60 godina. Lijevu stranu Bojane niko ne čisti, a to se vjerovatno neće promijeniti ni nakon što se izgradi most između Ulcinja i Velipoja, koji je Dritan Abazović nedavno zdušno i ponovo najavio.
Ove godine bunkera je puno manje nego što sam ih vidio prošli put, a pretpostavljam da je onaj najveći, u Tirani, još uvijek tu, a nazivaju ga i Piramidom. Iako nije zamišljen kao bunker, već samo izgledom podsjeća na to, već godinama je uzrok sporova između ljudi koji ga žele srušiti i onih koji žele da tu ostane. Originalno je napravljen da bude Muzej Envera Hodže, a kasnije je služio kao NATO baza, a jedno vrijeme bio i zapušten. Danas se koristi kao računarski centar.
Naredne, 2009. godine će me put opet odvesti u Ohrid, ali me na istom prelazu dočekao carinik koji je tvrdio da mi je potrebna viza. Jedino što sam mogao uraditi je gurnuti mu 20 eura, iako sam imao Šengen vizu, pa čak i da je bilo istina to što priča, morao me pustiti i bez mita.
Ono što vrijedi nije jeftino
A kakva je Albanija danas? Nakon 14 godina, i mojih desetak posjeta, mogu reći da sam svaki put vidio napredak. Iako i dalje kaska s infrastrukturom, ova zemlja danas može pružiti ugodan boravak za svakoga, ali moj je dojam da ono što vrijedi nije jeftino. Ako odete na jug zemlje, cijene hotela su slične ili više nego u Grčkoj, a hrana je čak i malo skuplja nego recimo na Kefaloniji ili Krfu. Kuhinja je slična grčkoj, a plaže su tirkizno plave, baš onakve kao na Jonskim ostrvima.
Ako pak želite ljetovati jeftino, sjever Albanije je jeftiniji i od Ulcinja, koji važi za najjeftiniji bivši jugoslovenski grad. Iako nisam ljubitelj sjevernog dijela Albanije, ni ovaj put nisam mogao zaobići Mrizi i Zanave, omiljeno mjesto mnogih turista. To je objekat koji u svom opisu ima smještaj, restoran, prodavnicu i farmu životinja, i koji je već godinama pun skoro svaku veče. I ne, ovo nije reklama za njih, jer njima reklama nije potrebna, ali to je mjesto na kojem možete pojesti najposebnije vrste voća i povrća, meso spremljeno na albanski “slow food” način, razna domaća vina i ostale slastice iz domaće kuhinje. Nakon što sam prvobitno odbijen da dođemo na večeru, supruga je iskoristila svoje pregovaračke sposobnosti i obezbijedila nam mjesto
Nakon prospavane noći u blizini Lješa, kako mi inače zovemo grad Lezhe, nastavili smo hoditi prema jugu, ne znajući šta nas čeka, i da ćemo, samo nekoliko minuta prije kiše, ugledati jedan od najljepših puteva u ovom dijelu svijeta. Koliko je lijep, toliko je i opasan i krivudav, ali nije ništa u odnosu na to kakav je nekad bio. Od Tirane do Ksamila, što je danas nekih četiri sata vožnje, nekad je bilo potrebno da se vozite četiri puta toliko. Po riječima jedne djevojke iz Dhërmija, cesta je izgrađena tokom talijanske okupacije i tek je obnovljena prije nekoliko godina.
Dio te ceste je još ostao u centru mjesta, a mene je nekako podsjetio na rimske puteve. Naravno, pored toga što se ne radi o klasičnom asfaltu, ovaj put je tada bio u veoma lošem stanju, pa su se morale izbjegavati rupe gdje god biste se kretali. Danas između Vlore i Sarande možete putovati i brzom cestom koja nije toliko brdovita, mada je pored mora ljepota zagarantovana. U ostalim dijelovima Albanije ima mnogo autoputeva, mada je kultura vožnje još na vrlo niskom nivou, pa je sasvim uobičajeno vidjeti stado ovaca, kravu koja prelazi autoput dok ju čoban tjera, automobil koji vozi 40 kilometara na sat u lijevoj traci, kamion koji se polukružno okreće, pijacu pored puta, oguljenu jaretinu i svinjetinu na kojima se skupljaju muhe dok se prodaje na 40 stepeni itd.
Sve podsjeća na Grčku
Kako se približavate jugu zemlje, tako sve više i više podsjeća na Grčku. Skoro svi stanovnici govore grčki i talijanski, restorani uglavnom služe grčku hranu, police supermarketa su ispunjene grčkim proizvodima, a i benzinske pumpe sipaju gorivo uvezeno iz Grčke. U ovom dijelu zemlje pumpe takođe nisu rijetkost, a gdje god se okrenete, naići ćete na benzinsku pumpu. Prije je najpopularniji bio lanac Tači, a danas je to Kastrati.
U jednoj emisiji koju sam davno gledao na FTV-u tvrdilo se da se biznismen Tači ustvari preziva Tačić, te da su njegovi došli iz Bosne još u vrijeme Osmanskog carstva. Pored Kastratija i grčkog Alpeta, nema nijedne svjetski poznate franšize goriva, tako da su pumpe uglavnom male i privatne, i nalaze se na svakom koraku, tako da se čini da je jednostavnije otvoriti benzinsku pumpu nego pokrenuti bilo kakav drugi biznis. Slično je nekad bilo i s mercedesima, pa je ova marka automobila bila ubjedljivo najpopularnija u cijeloj zemlji. Danas je to dosta drugačije, pa se mogu vidjeti automobili iz raznih dijelova svijeta, kao i registarske oznake koje dolaze od Kalifornije do Kuvajta.
Ludi za sportom
Dolazak u Sarandu popratio je jedan od ljepših zalazaka sunca. Imali smo sreće da nađemo pristojan hotel, u kom smo uključili sve utakmice Eurobasketa u isto vrijeme, te smo na terasi uživali uz ovaj pogled. Albanci su, kao i Kosovari, ludi za sportom, a na televiziji se u osnovnim paketima nalaze sve moguće fudbalske lige i sva prvenstva. U Sarandi se malo lošije govori engleski, ali je moguće dobiti sve što želite, od hrane preko telefona, do savjeta gdje prošetati ili koju plažu posjetiti.
Grad je pun dešavanja, ali kao i u ostalim dijelovima zemlje, nedostaje neke osnovne infrastrukture. Recimo, na potezu od Vlore do Sarande ima samo jedna apoteka koja u septembru radi, i u njoj se može platiti samo kešom. U susjednoj Grčkoj, apoteku i ambulantu možete naći u svakom selu. Voda se ni slučajno ne smije piti s česme, a pored navedenog, Albaniji nedostaju i neke osnovne stvari, poput bogatih supermarketa na kakve smo navikli, bilo kakvog javnog prevoza, i uopšte generalnog osjećaja da možete riješiti svaki problem. Ukoliko poznajete lokalce, ili ste već bili tamo, možete nabasati na sjajna mjesta, ali ako niste iskusan putnik, možete završiti i u vrlo lošem hotelu, pojesti lošu hranu i dobiti lošu uslugu. Albanija i dalje napreduje krupnim koracima, ali realno kasni za svojim susjedima.
To smo upravo i komentarisali kada smo nekoliko minuta po izlasku iz Kukësa ugledali Prizren. Stali smo na poznatoj holandskoj benzinskoj pumpi, kupili proizvode na koje smo navikli, pojeli odličnu pizzu i promrmljali da smo ipak bliže kući. Možda me taj osjećaj pratio jer u Prizrenu svi govore naš jezik, i jer Jugoslavija koliko-toliko i dalje živi među nama, pa osjećaj da ste stranac blago utihne.
Albanija je bila sjajno iskustvo, ali se i dalje tamo mora ići s detaljnim planom i dobrim preporukama, inače vam se vrlo lako može i ne svidjeti.