Pročitah nedavno da je u Prozoru – Rami podignut spomenik gastarbajterima. Gastarbajteri – često je ta riječ u sebi imala negativne prizvuke. Kod onih koji su se snašli tu gdje su nikli, pa ih je nerviralo kičasto gastarbajtersko šarenilo prilikom posjeta domovini, ili kod onih koji su htjeli otići, a nisu smjeli, nisu mogli, nisu uspjeli, pa su gastarbajterima zavidjeli.
Godine života su ti ljudi, gastarbajteri, otišavši u inostranstvo, prvenstveno Njemačku (ako ćemo gledati striktno etimološki baš u Njemačku, ali je kasnije taj pojam u našem shvatanju proširen i na ostale zapadne, industrijalizovane zemlje), ostavili radeći teške poslove da bi izdržavali svoje porodice. Odricali se mnogo toga, dozvoljavali sebi samo najnužnije, gradili, ulagali u ono “dole”, tamo odakle su potekli. A onda su, dolazeći kući na godišnji odmor, radili ono što se bez njih nije moglo odraditi, pa su i tu radili teške poslove. Tako u početku, godinama, a kasnije su stali na noge, pa su si mogli priuštiti i malo odmora.
Izgubili ugled i status
Mnoga su područja u bivšoj Jugoslaviji napredovala, prvenstveno ekonomski pa onda i u drugim vidovima, zahvaljujući gastarbajterima. Mjesta u koja su ulagali izgradila su se, razvila se infrastrukturno. A ništa manje bitno, možda čak i važnije, stvorili su podlogu za napredak generacija svoje djece i onih poslije njih, dali im mogućnost da se školuju, okušaju u poduzetništvu.
Ponukalo me to na razmišljanje o sličnoj temi, o jednoj drugoj vrsti gastarbajsterstva. O dolasku u inostranstvo ogromnog broja ljudi sa naših područja tokom balkanskih ratova devedesetih. Ne svojom voljom, ne svojim izborom. I to ovaj put ne samo u Njemačku i fizički blisku Zapadnu Evropu, nego i u daleku Australiju, Kanadu, Ameriku. Onima koji su u novu sredinu došli u svojim kasnim pedesetim, ranim šezdesetim godinama života nije bilo lako. Teško je u tim godinama učiti strani jezik. Vokalni mišići se formiraju rano, u pubertetu, pa će lomiti jezik učeći se izgovarati strane riječi. Mozak više nije spužva kao u ranoj mladosti, pa će se patiti da savladaju osnovne zakonitosti novog jezika. Hajde, osnove jezika se i mogu savladati, da se koliko-toliko mogu sporazumijevati u novoj sredini, ali naučiti jezik dovoljno da obavljaju svoje profesije uspjevalo je samo rijetkima, izuzetno rijetkima.
Zanatlije nalaze da se njihovi zanati ne praktikuju u novoj sredini, a ako se praktikuju, majstori postaju kalfe. Izgubili su ugled i status koji su imali u starom kraju i umjesto da polako usporavaju tempo i ne izlažu tijelo naporima koje sve teže podnosi, od njih se očekuje da daju sve od sebe i rade kao da se tek počinju baviti onim čime se bave. Ako iz bilo kojeg razloga ne mogu raditi, gledaće se na njih kao parazite, uljeze. A i ako rade, uvijek će se naći lokalni ksenofobi koji će ih optuživati da uzimaju poslove domaćima – čak i kad rade one poslove koje niko od domaćih neće.
Mehanizmi za nostrifikaciju diplome su i vremenski i tehnički teško ostvarivi. Velika je prepreka jezik, to smo već pominjali i koliko god puta pomenemo nećemo pretjerati, jer ogromnu težinu nosi. A tu su i razlike u pristupu profesiji, razlike u sistemima unutar kojih se profesija obavlja, a na kraju i naizgled banalan, ali nekada ključni razlog – cijena nostrifikacije. I opet vrijeme; kada si u kasnim pedesetim, šezdesetim – koliko ti je vremena ostalo da obavljaš posao u svojoj profesiji, čak i ako prođeš kroz proces doškolovavanja, ako nostrificiraš diplomu, naučiš jezik i budeš te sreće da te neko u tim godinama zaposli. I onda će arhitekti prati suđe i raditi u fabrikama metalnih odljevaka, profesori će raditi u kožarama, doktori će u najbolju ruku biti laboranti. Daće sve od sebe, radiće tih pet, deset, godina koliko im je ostalo do penzije najbolje što mogu, poslove kakve nikada radili nisu.
Upleteni u mrežu iz koje nema izlaza
A onda penzijom dobijaju vrijeme koje je u novoj sedini teško smisleno ispuniti. Zatvaraju se u krugove sunarodnika, ako su ikada iz njih, osim moranjem, izlazili. Sjećaju se, pričaju o ljepšim danima mladosti. Pošto nisu savladali jezik ni običaje, mehanizme života u novoj sredini, barem ne u dovoljnoj mjeri da bi bili sasvim samostalni, dolazi do svojevrsne inverzije roditeljskog odnosa; njihova djeca sada brinu o njima. Prevode im, voze ih u kupovinu, vode doktorima.
A oni naši gastarbajteri s početka teksta, oni prvotni, predratni, stvarni gastarbajteri – neki od njih izgubili su kuće i imanja za koje su godinama radili, djeca njihova su odselila ili protjerana i prošlo je vrijeme povratka, a nisu se vratila, pa se ni oni nemaju gdje vratiti. Ostaju doživotno tu gdje su sticali svoj gastarbajterski staž ili su prisljeni ponovo promijeniti sredinu i postati gastarbajteri po drugi put i krenuti iznova, u novom gradu, na novom poslu, u novom jeziku.
Zašto se ipak ne vrate i jedni i drugi, kad su toliko neprilagođeni, kad im je toliko teško, pitanja su na koja često nailazim kada čitam komentare na tekstove koji se bave tim temama. Zato što se svakom godinom provedenom u određenoj sredini oko nas plete gušća mreža; mreža satkana od društvenih odnosa, porodičnih, ekonomskih, od očekivanja i obaveza.
Neki kad odu kući shvate da kuće-doma nema, da ni tamo odakle su silom otišli više nisu dobrodošli, čak i ako su tamo opet “njihovi”. Neki žele ostati blizu djeci i unucima, u teškom izboru između sredine i ljudi biraju ljude, neki su lošeg zdravlja i ovise o zdravstvenom sistemu zemlje u kojoj su te pomoći djece i rođaka.
Ne vraćaju se zato što ne žive u vakuumu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.