Često sam u svojim tekstovima spominjao makedonski grad Kruševo. Ove godine sam ga posjetio po sedmi put. Svaki put sam išao poslovno, osim jedno ljeto, ali bez obzira na obaveze, srce mi je puno kada samo i pomislim na to malo mjesto, po nekim izvorima najviši grad Balkana, smješten na 1.350 metara nadmorske visine. Mjesta koja su viša, a nalazim ih u drugim izvorima, vjerovatno nemaju statuse gradova, ali od Kruševa su recimo viši kosovska Rastelica i crnogorski Žabljak.
Prvi put sam posjetio Kruševo u septembru 2008. Krenuli smo preko Albanije jednog ljetnog dana, ne znajući da će nas dočekati gusta magla i povremena kiša koja rominja, uz desetak stepeni i bez grijanja u hotelu. Smjestili su nas u hotel Panoramu, stari socijalitički hotel koji će prestati s radom samo godinu poslije. Još koje ljeto je radio kafić hotela, a malo nakon toga je i potpuno zatvoren. Događaj na koji sam godinama dolazio preseljen je u susjedni hotel, a iz njega se pruža jednako lijep pogled na grad, pogotovo ujutro, kada su boje najljepše – ako ima sunca, naravno.
Turobna i tužna atmosfera
Te 2008. godine cijelo mjesto je još uvijek bilo tužno. Vjerovatno najpoznatiji stanovnik Kruševa ikada, Toše Proeski, je godinu prije izgubio život u saobraćajnoj nesreći, tako da je atmosfera bila prilično turobna i teška. Njegove pjesme su se čule u svakom kafiću, automobilu, autobusu kojim smo se kretali do obližnjih znamenitosti, ali i na drugim mjestima. Tada sam po prvi put posjetio mjesto ukopa neke poznate osobe. Organizatori su nas odveli na Gumenje, dio grada gdje se nalazi groblje, ali i spomenik Makedonium, gdje sam prvi put vidio kako ljudi plaču za čovjekom kojeg nisu lično poznavali.
Ostali smo tu sat-dva, a kako sam dolazio i narednih godina, svake godine bih se ponovo iznenadio kad bih vidio kako i dalje dolaze ljudi s prostora cijele bivše zemlje. Pored bivših Jugoslovena, i to iz svih republika i pokrajina, Tošeta su posjećivali i Bugari, Rumuni, Grci i drugi. Tada nisam uopšte imao predstavu koliki je on ostavio trag, ali ću godinama nakon toga shvatiti da neko ko snimi toliko lijepih pjesama na više jezika, u tako kratko vrijeme, mora biti genije. Ipak, neće mi nikad biti shvatljive suze dvije mlade Slovenke koje sam tad upoznao, a koje su već tri mjeseca boravile u Kruševu i svakodnevno išle na njegov grob. I nisu bile jedine.
Hiljade ljudi je dolazilo i ostajalo tu da se oprosti od omiljenog pjevača, a Toše je sahranjen uz vojne počasti. Makedonska pošta je nedugo nakon smrti izdala markicu s njegovim likom, a fotografije se i danas mogu pronaći na svakom koraku njegovog rodnog grada, pa i u crkvama. Po riječima građana Kruševa, Toše je davao velike priloge crkvi, i zbog toga se toleriše da njegova slika stoji među ikonama i svecima, iako to inače nije običaj. Na Gumenju postoji i spomen-obilježje, odnosno jedna vrsta muzeja posevećena Proeskom.
Vlaški jezik u školama
Od Kruševljanina Sterulija Šterjoskog sam dobio i informaciju da će se uskoro snimati igrani film o pjevaču. Zaprijetio mi je da ne smijem reći ko je dio filmske ekipe, ali kao Tošetov školski drug, Steruli kaže da mu je pripala čast da bude vodič cijeloj filmskoj ekipi tokom njihovih pripremnih susreta s porodicom i prijateljima pjevača. Proveli su nekoliko dana u Kruševu, a uskoro ih očekuje da se vrate i počnu pripreme za film.
Kao što je i poznato, Toše je pripadao vlaškoj manjini, a Vlasi su velikom većinom naseljavali Kruševo početkom prošlog vijeka. Izvori govore da ih je tada u Kruševu živjelo oko 4.000, što je bilo dvije trećine ukupnog stanovništva. Na posljednjem popisu se govori o samo 21 posto Vlaha, ali je interesantno da se u školi i dalje uči vlaški jezik. To je jezik koji na našem ima više naziva, a jedan od njih je i cincarski, i blizak je rumunskom. Populacija Kruševa se između 2002. i 2021. smanjila sa 5.507 na 4.104, što je prilično veliki broj. Moji sagovornici kažu da je broj Vlaha procentualno mnogo veći, ali da se neki iz različitih razloga izjašnjavaju kao Makedonci.
Jedan mi čovjek kaže kako ih ima minimalno 50 posto, dok su drugi oprezniji u izjavama. Steruli kaže kako svi u školi uče vlaški, mada priznaje da ima i do toga da se iz tog predmeta po pravilu dobijaju dobre ocjene, pa i to vidi kao razlog. Jedan od najpoznatijih potomaka kruševskih Vlaha je bivši gradonačelnik Soluna, Yiannis Boutaris. Iako mu je vlaški jezik slab, moji kruševski prijatelji su razgovarali s njim, te kažu kako je kuća njegovog dede bila najveća u gradu, te je brojala više od 70 soba. Tokom Ilindenskog ustanka je spaljena, a trojica braće su se razišla, te su otišli za Solun, odnosno Beograd. Na tom mjestu su sagrađene druge kuće, a između ostalog i škola.
Najubavije topleno sirenje
Kruševo inače ima jednu osnovnu školu u centru grada, koja se, iako ima sve manje i manje đaka, ori svakog dana od dječije vriske, galame i smijeha. Djeca uglavnom govore meni nerazumljivim jezikom. Iako makedonski razumijem gotovo u potpunosti, pretpostavljam da ubacuju vlaške riječi ili u potpunosti komuniciraju na vlaškom. Škola se nalazi preko puta picerije Skar, mjesta gdje se pravi najubavije topleno sirenje (topljeni sir s pecivom) na svijetu. Tu je inače i zgrada opštine, te nekoliko prodavnica koje izgledaju kao da su izašle iz ‘70-ih godina.
Tu i tamo poneki stanovnik Kruševa kupi piće u prodavnici i s drugovima ga popije na glavnom trgu, a što sam više slušao te ljude kako pričaju, sve su mi bili manje razumljivi. Konverzacija obično počne na makedonskom, a onda krenu s ubacivanjem vlaških riječi i tu ih prestanem pratiti. Ipak, kada čuju da je neko došao iz Sarajeva, s oduševljenjem se prebace na naš jezik, zovući na kafu ili sok.
Često im bude nevjerovatno da je neko došao čak iz Sarajeva. Takve reakcije oduševljenja sam često doživljavao u određenim dijelovima Sjeverne Makedonije, ali i na Kosovu, gdje Bosanci gotovo nikako ne mogu ući zbog vizne politike. Koliko god mi je to bilo lijepo, u isto vrijeme je i tužno, zbog toga što imamo sve manje i manje komunikacije između ljudi koji su nekad živjeli u istoj državi.
Duhan, paprike i veš na štriku
Dok sam se vrtio po centru grada, slikao sam prodavnice, ali i kuće. S mnogih kuća je visio duhan koji se suši ili su bile okićene paprikama koje se pripremaju za ajvar. Kafu sam popio s lokalnim mesarom. Osim što sam mu pričao kako je u Sarajevu, nekoliko me minuta ubjeđivao da su njegove domaće kobasice dobre za zdravlje. Kaže i da svinja i divlja svinja nisu iste životinje, tako da uopšte ne vidi razloga zašto ja to ne bih probao.
“Bratko, muslimani ne jednu svinjetinu, ali jedu divljač. Ovo je, bratko, zdravo jer se hrani samo u šumi”.
Nisam posustao, iako moram priznati da je imao dobre ubjeđivačke sposobnosti.
Nakon kafe s mesarom, prošetao sam do hotela Panorama, jer sam čuo da je obnovljen. Sada je tu moderni hotel sa spa centrom i to je jedna od rijetkih stvari koja se u Kruševu za sve ove godine promijenila. Kada sam se pokušao sjetiti šta se još promijenilo, osim Panorame mi je palo na pamet i da nema toliko Fića kao nekad, ali i da Kruševo sada ima svoje registarske tablice – KS.
Grad i dalje obiluje starim automobilima, a prijatelj mi kaže kako su Fiće ljudi uglavnom prodali kao oldtajmere u inostranstvo. Njegov otac ga je vozio dok se nije raspao, iako je mogao kupiti mnogo bolji automobil. Diskoteka je zatvorena tokom pandemije, a Titova ulica je preimenovana u ulicu Toše Prosekog. To je inače ulica koja vodi prema vrhu grada, a kada prolazite njom, na jednom dijelu je postavljen i zvučnik, te se cijeli dan vrte Tošetove pjesme. Ipak, kao i u mnogim drugim gradovima širom regiona, i danas postoje ostaci Titove ulice, jer neki vlasnici kuća ne dozvoljavaju da se natpisi skinu, dok novi natpisi nikad nisu postavljeni.
Slika iz 19. vijeka se ne razlikuje mnogo od današnje slike
Nakon tri dana, odlazim iz Kruševa. Pozdravljam se s ljudima s kojima prijateljujem već 15 godina. Pored njih, tu sam upoznao i mnoge druge, pa su mi danas među najboljim drugovima Fidan iz Gnjilana i Mateja iz Niša, ljudi koje sam upoznao u Kruševu. Kruševo je inače poznato po tome da tu dolaze svi i da se nekako uopšte ne pita ko je ko, osim iz znatiželje, kako bi se ispričale neke vojničke priče ili prokomentarisala neka lagana tema.
Iako grad više nema industriju, pošto je fabrika trikotaže Ilindenka propala u neuspješnoj privatizaciji, Kruševo danas živi od turizma, te od toga što pošalje dijaspora. Pun je oronulih, ali i prelijepih kuća, s posebnom arhitekturom koju rijetko gdje možete naći. Turizam bi mogao biti i razvijeniji. S obzirom da je ovdje nekako vrijeme stalo, može se reći da napreduje na zadovoljavajućem nivou.
Čak i kada pogledate sliku iz 19. vijeka, malo toga izgleda drugačije. Kruševo je grad u koji se rado vraćaju svi oni koji su jednom bili tu. Mene već pozdravljaju ljudi koji mi ne znaju ime, ali znaju da sam stalni gost. I to ću i ostati – dolaziću kad god mi bude na ruku.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.