Ljudi su oduvijek bili fascinirani prirodnim pojavama koje nisu mogli objasniti u njihovom nivou znanstvene spoznaje. Zbog toga su, i zbog začuđenosti, ali više zbog straha, razvijali politeologiju u kojoj je za svaku pojavu “odgovorna“ bila neka viša sila. Posebno se to odnosilo na neke brze promjene stanja, od jakog vjetra do mnogo padavina, od udara groma do svjetla munje. Kod Slavena je vrhovni upravo bio Perun, koji je donosio gromove i munje. Slaveni su ga sekundarno samo prekrstili u Svetog Iliju.
Antički period je pun zapisa o pojavama “na nebu“. Heleni su upravo sve oni što “dolazi sa nebesa“ nazivali “meteora“ (meta-iza; ourus-nebo). Sve ono što je svjetlilo na nebu zvali su zvijezdama, pa danas imamo metafore tipa padalica, repatica… kojima se u osnovnom izrazu daje pojam zvijezda. Sigurno su najveće čuđenje, ali i strah, izazivale zvučne i svjetlosne pojave na nebu. Možemo samo zamisliti kako su izgledala lica ljudi kada je Tales najavio da će “sakriti Sunce“.
Posljedica elektromagnetnog zračenja Sunca
Probijanje “zvučnog zida“ zbog brzine pokreta i svjetlosni signal koji se javlja zbog električnog pražnjenja izazivali su divljenje i strah u identično vrijeme. Ali, jedna svjetlosna pojava je vječno izazivala čuđenje i za nju su se vezivale brojne priče – ili, bolje rečeno, sage, s obzirom na regiju na kojoj se dominantno pojavljivala. To je Aurora borealis.
U samom prevodu izraza ona označava “Sjeverno svjetlo“ i uopće se ne spominje kao sama “polarna svjetlost“. Evidentno je da se dominantno javlja u polarnim oblastima, pa je i sam naziv vezan za regionalnu zastupljenost. Ne treba zaboraviti da se sličan prirodni fenomen javlja i na južnoj polulopti, samo tamo nosi naziv Aurora australis (australis – jug). Taj prostor je, za razliku od sjevernog dijela planete, uvijek bio nenaseljen, pa kroz prošlost nema previše zapisa o pojavama na tom dijelu planete.
Aurore se javljaju kao posljedica elektromagnetnog zračenja Sunca. Naša zvijezda emitira “Sunčev vjetar“, ili koronu (naziv koji je u zadnjih par godina poznatiji u medicini), u cijelom svom sustavu. Takvo djelovanje je jače kada dođe do nekih periodičnih pojava na Suncu – od Sunčevih pjega do Sunčevih baklji. Koronu imamo priliku vidjeti samo kada je pomračenje Sunca. Tada nam Mjesec zakloni fotosferu (vidljivi dio Sunca) te nam ona ne smeta da vidimo “krunu“ oko Sunca. Iz tog razloga i postoji ovaj pojam – korona.
Bijela svjetlost se ‘raspe na sedam duginih boja
Iako većina ljudi smatra da je Zemlja oblika lopte, to nije istina. Zbog svoje rotacije, ona je ispupčena na ekvatoru, a spljoštena na polovima. Tako je obim ekvatora 40.076 kilometara, a obim oko polova 40.009 kilometara. Ova činjenica je posljedica da je na ekvatoru najjača centrifugalna sila i najmanja vrijednost sile gravitacije. Upravo zbog ovoga atmosfera ima oblik elipsoida (jajeta). što se značajno odrazilo na brzinu i kvantitet sudara elektromagnetnih valova u njoj i različite boje Aurore iznad polarnih oblasti i drugih geografskih širina.
Kada elektromagnetni valovi uđu u atmosferu, oni se, pod djelovanjem magnetne influencije, kreću ka Zemljinim magnetnim polovima. Atmosfera je mnogo gušća u tom prostoru te su kvantitet i frekvencija sudaranja iznimno veliki. Atmosferu u svom kemijskom sastavu 99 posto čine dva elementa – kisik i dušik, koji imaju zanimljiva emitiranja boje nakon sudara elektromagnetnih valova. Dušik uglavnom emitira plavu i ljubičastu boju. Tu je vrijednost frekvencijskog napona 620 do 790 THz. Generalno, boja nije ništa drugo nego val određene duljine s nekim frekvencijskim naponom. Najzanimljivija pojava disperzije svjetla je kada se bijela svjetlost “raspe“ na sedam duginih boja, a tada vidimo poredane sve boje od 380 do 740 nanometara.
Za razliku od dušika, kisik emitira drugu valnu duljinu i ima nešto drugačiji frekvencijski napon. Kada gledamo i promatramo slike koje nam dolaze iz polarnih oblasti Aljaske, Kanade, Islanda, Skandinavije ili sjeverne Rusije, možemo uočiti kombinacije žute i zelene boje. Osnovni “krivac“ za tu pojavu je kisik, koji emitira boju frekvencijskog napona od 510 do 600 THz. A to nama upravo daje priliku da na nebu vidimo zelene i žute nijanse Aurore.
Aurora borealis je ‘kod nas’ crvene boje
Aurore ne nastaju na samoj Zemlji. Sudar u atmosferi se dešava na visinama od 90 do 150 kilometara i upravo na tim visinama se pojavi svjetlosni signal koji nas fascinira. Ali, Aurora se ne vezuje samo za polarne oblasti, niti je samo polarna svjetlost.
Rijetke su pojave kada elektormagnetni valovi Sunca naprave svjetlosni spektakl na manjim geografskim širinama. Upravo se ta pojava desila prije nekoliko dana u našem geografskom prostoru. Ova regija leži u centralnom dijelu sjevernog umjerenog toplotnog pojasa, a to znači da je podjednako udaljena i od ekvatora, i od sjevernog pola. Ovdje atmosfera nije ista gustoće kao iznad polarnih prostora. Upravo je ta činjenica uvjetovala zanimljivu pojavu.
Kvantitet i frekvencija sudara elektromagnetnih valova je niža na našim geoširinama. Kisik u takvom stanju ne emitira zelenu ili žutu boju, nego se dešava drugačija pojava. Nakon dvije minute djelovanja, kisik nam “nudi“ crvenu boju. Dakle, gustoća atmosfere je uzrok slabije frekvencije sudara valova, a ta frekvencija osnovni krivac zbog čega kisik emitira boju čija je frekvencija od 405 do 480 THz – a to je crvena boja.
Iako se Aurora borealis rijetko dešava na našim geoširinama, to je normalna prirodna pojava. Ono što je specifično je da je uvijek “kod nas“ crvene boje, a ne one na koju smo navikli kada promatramo slike sa arktičkih prostora. Crvena boja je uvijek kod ljudi izazivala strah, jer je asocirala na krv, bolest i smrt. Ljudi su se bojali kada se Sunčeve zrake “prelome“ kroz atmosferu i daju Mjesecu crvenu boju. Najpoznatiji strah od crvene boje je bio kod planete Mars, koja je zbog toga i proglašena “planetom rata“, a njegovi sateliti “Strah“ i “Užas“ (Fobos i Demos).
Čovjek je samo mali dio prirode
Vjerovatno je mnogo ljepša činjenica da je Aurora iznad polarnih oblasti tamo gdje ima mnogo čistog snijega i leda, pa takva pojava daje dodatnu estetiku pogledu. Aurora je sastavni dio priče o Djeda Mrazu, Laponcima, Eskimima, Samoyedima, Aleutima i svim drugim narodima kojima je ona bila “most ka nebu“.
Prirodne pojave, kakve god da bile, posljedica su geofizikalnih procesa. Neke od tih nam nanose štetu, od trusova do tsunamija, od hurikana do vulkana, ali su neke prekrasna prirodna pojava koje nam pokazuju jednu nepobitnu činjenicu – kako je čovjek samo mali dio prirode.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.