Huzeir-aga Dervović je bio bogati bjelopoljski dobrotvor i trgovac, izdanak loze koja je u Bijelom Polju prisutna najmanje 300 godina. Vakufi koje je ova familija formirala još u prvoj polovini 18. vijeka dovoljno govore o njenom ugledu i značaju u Bijelom Polju, a i šire.
Davanja dijela prihoda i imovine za dobrobit zajednice su bila osobina svih u ovoj familiji. Tako je i Halil-aga Dervović, otac Huzeirov, bio među posljednjim vakifima u ovom gradu pod osmanskom vlašću, uvakufivši imovinu na veoma atraktivnim lokacijama u čaršiji 1911. godine. Do početka Drugog svjetskog rata u Bijelom Polju su bila aktivna najmanje tri vakufa čiji su osnivači bili Dervovići.
Ipak, život će udesiti tako da najpoznatiji među njima bude Huzeir-aga Dervović, a njegovo učinjeno dobro grandiozno i nedostižno.
Najveći zločin u miru
Ono po čemu je poznato Bijelo Polje i okolina iz perioda Kraljevine Jugoslavije, pored ostalog, jeste i najveći zločin u miru koji se desio na prostoru Šahovića 9. i 10. novembra 1924. godine. U tom zločinu je protjerano bošnjačko stanovništv sa tog prostora i ubijen veliki broj Bošnjaka (između 120 i 600).
No, ono što se obično rijetko pominje jeste da je i Bošnjacima Bijelog Polja bila namijenjena sudbina Šahovića. Prvi korak u njihovoj eliminaciji bilo je hapšenje i zatvaranje 67 najuglednijih među njima, gdje se, naravno, našao i Huzeir-aga Dervović. Svi uhapšeni su bili pretučeni i zlostavljani u pritvoru.
Na svu sreću, zahvaljujući Huzeir-agi Dervoviću i kapetanu srpske, a kasnije jugoslovenske vojske, Apostoloviću ono što se desilo u Šahovićima nije se ponovilo u Bijelom Polju.
Puno priča koje se ne mogu dokazati
O spašavanju života cijeloj muslimanskoj zajednici u Bijelom Polju i njenom opstanku, na svu sreću do danas, postoji puno priča koje nažalost ničim ne možemo dokazati.
Jedna od njih kaže i da je Huzeir-aga odnio kilograme zlata iz svoje sehare i sehara drugih bogatijih rođaka i prijatelja, kao i drugih uglednih i bogatih bjelopoljskih familija i time potplatio tadašnjeg predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije i lidera Radikalne stranke Nikolu Pašića.
Za ovo, kažem, nema nikakvih dokaza, ali je poznato da je Pašić od novca jedino više volio zlato i da su za njega i članove njegove porodice bile vezane mnoge korupcionaške afere.
Ako oko potplaćivanja Nikole Pašića ima nedoumica, sigurno nema oko političkog dogovora između Dervovića i Pašića. Bijelo Polje i okolina su do 1924. godine dominantno glasali za demokrate. To se već na sljedećim izborima promijenilo, pa je Bijelo Polje postalo uporište Pašićeve Radikalne stranke.
Ostala je samo spomen-ploča
Huzeir-aga Dervović je umro 1929. godine, samo pet godina nakon ovih događanja. Otišao je relativno mlad, sa 59 godina. Očigledno da je preživljeno ostavilo traga.
Kada je u pitanje sjećanje na Dervovića i njegovu, prije svega moralnu zaostavštinu, mora se priznati da se ni bošnjačka zajednica u Crnoj Gori, kao ni muslimanska u cjelini, nisu na adekvatan način ponijeli prema ovom činu i junaštva i mudrosti.
Na Huzeir-agu Dervovića, čija se porodica, kao i mnoge druge bjelopoljske porodice rasula širom svijeta, od prostora bivše Jugoslavije, preko Turske pa sve do Zapadne Evrope, danas u Bijelom Polju podsjeća ploča postavljena na ogradi kod gasulhane i benzinske pumpe koju je postavio društveni aktivista Mirsad Kurgaš.
Na njoj je i prijevod dijela ajeta iz sure Al-Maida (Trpeza) koji kaže da „onaj koji spasi jednog čovjeka kao da je spasio čovječanstvo“. Huzeir-aga je svojim činim spasio hiljade „svjetova“.
Spreman da založi glavu za opšte dobro
U svijetlom Kur'anu između ostalog se i kaže da će iskreni vjernici biti iskušavani gubitkom imetka i gubitkom imovine. Huzeir-aga je bez sumnje bio spreman da založi i glavu i imovinu za opšte dobro.
Takvih danas među nama, da se ne lažemo, gotovo da i nema. Imamo doduše na pretek dobrovoljnih davalaca tuđe krvi i onih koji rado kradu i zalažu tuđu imovinu.
Stoga je sjećanje na lik i djelo Huzeir-age Dervovića bitno ne samo zbog duga prema njemu, već i zbog moralnog kompasa generacija koje dolaze.
I ne samo zbog toga, već i zbog činjenice da samo obrazovanje i kultura sjećanje na ovakve ljude mogu izroditi neke nove Huzeir-age; one, koji će na sopstvenim plećima iznova spašavati svijet, čak i onda kada ne bude nikakvog razloga za to; one, koji će uprkos svemu vjerovati da se ljudska vrsta može popraviti i oplemeniti; one, bez kojih bi svijet, u to sam potpuno siguran, davno propao.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.