Devedesete su bile godine kada nikome od nas bivših Jugoslovena nije bilo lako. Mi koji smo ostali, svaki dan smo bili pod granatama, članovi porodice su nam ginuli, a nekako je tih godina najbolje bilo biti dijete. Djeca nisu bila dovoljno zrela da znaju šta se dešava. Takav je slučaj bio i sa mnom, dovoljno star da se svega sjećam, ali nedovoljno da osjetim strah. Čak i kad je tatu pogodio smrtonosni geler, nisam shvatio šta se događa, i za mene je važila ona “smrt je tuđa, nije naša”, iako nam je bila u kući, pred zgradom, na pijaci, na ulicama, u školama, ambulantama, porodilištima. Tako je bilo sve do 1995. godine kada sam prvi put počeo osjećati strah. Valjda sam naglo odrastao, i krenule su traume, tako da se te godine uvijek sjećam kao najgore, dok mi je period od 1992. do 1994. nekako bio manje stresan. Statistički, to uopšte nije logično, i jedino objašnjenje mogu biti godine.
Ipak, ono čega se dobro sjećam je ljudska solidarnost. Ljudi su bili toliko solidarni jedni s drugima da su često išli i u smrt kako bi pomogli drugome. Tu nije bilo straha, nije bilo računice. Osim valjda ratnih profitera koji su na ratu zarađivali, obična raja je kupila ranjene i mrtve poslije svakog masakra, odvozili ih u bolnice, a nerijetko bi završavali i u najrizičnijim mogućim situacijama.
Prvi masakr koji smo lično osjetili je bio onaj iz reda za hljeb u ulici Vase Miskina. Bio je 27. maj 1992. godine, a mama je stigla kući ranjene noge. Kasnije sam na TV-u vidio kako su ljudi jedni drugima pomagali i s ove distance je zaista fascinantno da niko nije osjećao strah i da niko nije računao da li će možda pasti i druga granata.
Kada je tata smrtonosno ranjen, njega i druge ranjenike je u bolnicu odvukao komšija. Šteta je što nije mogao razabrati kome bi se moglo pomoći jer bi gelerčić u arteriji vjerovatno preživio da mu je neko zaustavio krvarenje. Dan poslije, dajdže i tetak su kopali raku na šehidskom mezarju Kovači, a snajperista ih je za to vrijeme gađao, pa su se morali sakrivati u samoj rupi i tu dočekati noć. Raku su završili iza ponoći, uz pomoć još nekoliko nepoznatih ljudi. Tokom dženaze se nije pucalo, iako se često dešavalo i to.
Nebrojeni su primjeri gdje su nepoznati ljudi pomagali jedni drugima tokom tog rata, a neki su to i dokumentovali. Imam prijatelje koji su, kad god bi čuli da negdje ima mrtvih ili ranjenih, odmah išli na lice mjesta da sve to snime. Kasnije su ti snimci završavali na lokalnim televizijama i u arhivama koje danas zlata vrijede.
Izbjeglice kažu da im je bilo teže
Ljudi koji su izbjegli su često govorili kako im je teže nego nama koji smo ostali u ratu. To je vjerovatno subjektivni doživljaj koji je nemoguće izmjeriti, ali sama činjenica da nisu mogli na svakom koraku poginuti, dovoljno govori da je to nerealno. Pored toga, nailazili su na pomoć gdje god bi došli. Države širom svijeta su primale izbjeglice, posebno kada je rat tek počeo, a danas su većina tih ljudi državljani tih zemalja. Tokom rata slali su pomoć u velikim količinama, koja bi ponekad završavala u pogrešnim džepovima. Ipak, najveći dio rata smo živjeli od humanitarne pomoći, što od paketa koje je slala familija, što od konzervi, keksa, brašna, šećera, ulja i drugih potrepština koje su dolazile preko raznih organizacija.
Količina pomoći koja je stigla je danas vjerovatno nemjerljiva, a s obzirom da smo nenaoružani ipak izašli neporaženi, lako je zaključiti da nam je neko i u vrijeme embarga slao oružje. I pored nesrazmjerne snage smo preživjeli, a da nije bilo sve te pomoći, bilo bi neuporedivo teže jer bismo humanitarne katastrofe vidjeli već tokom prve ratne godine.
Nakon što smo izašli iz rata, počeli smo se oporavljati, i to opet uz donacije nekih drugih zemalja. Svi se sjećamo japanskih autobusa koji i danas saobraćaju Sarajevom, bečkih i praških tramvaja, njemačkih trolejbusa, ali i obnovljenih fasada, nove zgrade Parlamenta i svih ostalih stvari koje smo obnovili zahvaljujući stranom novcu. Država je koliko-toliko stala na noge uz pomoć dobrih ljudi. Nakon toga su organizovane razmjene, porodice su primale djecu širom svijeta, a jedno takvo putovanje za djecu bez jednog ili oba roditelja sam dobio 1997. godine u sklopu organizacije IKRE, koja me odvela u Istanbul na dvije sedmice. Istanbul tada i taj grad sada su dva različita pojma, ali sam i danas do neba zahvalan na mogućnosti da po prvi put letim avionom, te da vidim ulice Fatiha, Taksima, Üsküdara i dr. Pored toga sam dobijao i razne stipendije, te uvijek bio oslobođen taksi po opštinama i drugim institucijama. Možda nije mnogo, ali meni je sve to itekako značilo.
Prvobitna akumulacija kapitala
Nedugo nakon rata solidarnost više nije bila u modi, dijelom što za to nije bilo potrebe, a dijelom što se društvo polako pretvaralo u divlji kapitalizam. Počela je prvobitna akumulacija kapitala koja se izgleda još nije završila. Mnoge zemlje svijeta su ukinule azil za naše izbjeglice, a neke su ih čak počele i tjerati da se vrate. Ljudi koji su živjeli u Njemačkoj su mahom otišli za Holandiju, Skandinaviju ili Ameriku, ali su ubrzo i te zemlje zatvorile granice nakon što je završen sukob na Kosovu.
Stvarnost nas je nekako uljuljala, sve dok se nisu desile poplave 2014. godine, kada smo prvi put vidjeli šta znači kada se ljudi spontano organizuju da pomognu jedni drugima. Niko nikoga nije pitao kako se zove, a Doboj i Maglaj, koji su najviše nastradali, spašavali su Tešnjaci, Žepčaci, Zeničani, Sarajlije i svi ostali koji su to mogli. Odmah su se tu našli čamci za spašavanje, razna oprema za koju nisam ni znao da imamo, a pomoć je počela pristizati i iz drugih zemalja. Već sam tad živio u Holandiji, a te godine sam radio u jednom hotelu kojim je upravljala Bosanka iz Brčkog. Odmah je alarmirala osoblje hotela i, zajedno sa njih pedesetak, sakupili smo dva kamiona kozmetike, sredstava za čišćenje i drugih namirnica, te smo poslali po kamion za Brčko i Gunju.
U posljednjih nekoliko godina pogodio nas je sirijski rat, onda pandemija, zatim ruska agresija na Ukrajinu, pa sada i zemljotres u Turskoj i Siriji, i u svim tim događajima obični ljudi su odigrali najbolju ulogu. Na početku pandemije kada su ljudima starijim od 65 zabranili izlaz iz kuće, dobio sam 20 poziva gdje me prijatelji pitaju da li je nešto potrebno mojoj majci. Kad je počeo rat u Ukrajini, cijela Evropa, pa i dobar dio svijeta su se angažovali protiv zla, a danas kada Turska i Sirija pate, osjećam se ponosno gledajući izvještaje koliko je samo organizacija Pomozi.ba prikupila sredstava.
Naslov na stranicama Al Jazeere Balkans kaže Nezapamćen odziv u BiH za pomoć Turskoj i Siriji, a prostorija se prolama količinama stvari koje su ljudi donirali. Sagovornici se sjećaju našeg rata, a rekordan broj volontera dolazi da pomogne. Prema podacima Agencije Anadolija, Bosna i Hercegovina je poslala 140 spasilačkih timova, što je više od bogatih Holandije, Austrije, Švicarske ili Njemačke, te gotovo jednako kao što je poslao veliki SAD (159). Niko nije pitao za dozvole, niko nije čekao sjednice Vijeća ministara, razne političke odluke i slične gluposti – ljudi su se samo spakovali i otišli spašavati žive i ukopavati mrtve, rizikujući svoje živote.
Ljudi su fundamentalno dobri
Šta se ustvari desi, pa ljudi pokažu veliku dozu humanosti kad je najgore? Rutger Bregman, holandski historičar, ima teoriju kako su ljudi u osnovi dobri, te da od ljudi uglavnom dobijamo ono što od njih i očekujemo. On kaže da, kad bismo svi vjerovali jedni drugima, stvorilo bi se jedno potpuno drugačije društvo. Bregman misli da je upravo pravo vrijeme za taj diskurs, a o tome je nedavno govorio i za Al Jazeeru. Da bismo sagradili pravednije društvo, osim povjerenja, moramo napraviti i blagostanje, a Bregman misli da je mnogo načina da se dođe do toga.
Jedan od tih načina je i kroz osnovni prihod koji zagovara u jednoj od svojih knjiga, jer kako kaže, apsolutno sve se mijenja nabolje kada ljudima jednostavno date novac, od zdravlja, preko posla, osnivanja biznisa, pa sve do više poreza koji ti ljudi uplate. Iako je mišljenja da ljudi nisu anđeli, da su sposobni napraviti i užasne stvari, zagovara princip u kom vlada nekakva pozitivna anarhija, gdje nema potrebe za institucijama kazne, odnosno kontrole. U takvim društvima bi ljudi takođe pomogli pri zemljotresu, pandemiji ili nekoj drugoj katastrofi, ali je velika vjerovatnoća da bi do kriza dolazilo rjeđe, samim tim jer bi blagostanje izliječilo mnoge druge boljke naših društava, poput kriminala ili ratova.
U takvim društvima moj dajdža ne bi morao da se sklanja u raku koju kopa za mog tatu, jer bi obojica bili živi i zdravi, a ne bi bilo razloga da ih neko ubije. Ratovi bi pripadali historiji, a prirodnim katastrofama bismo upravljali mnogo bolje. Ne bi bilo hapšenja zbog loše gradnje, zato što loše gradnje ne bi ni bilo, a samim tim ni ovoliko žrtava. Čini se da je vrijeme za neki novi svijet, svijet u kom smo bolji, pravedniji i više prijateljski nastrojeni jedni prema drugima.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.