Užurbano, gotovo trčeći, spuštam se s dvanaestog sprata poznatog hotela Ukrajina. U jednoj ruci vučem ogromni sivi kofer, u drugoj manji, crveni, u kojem je samo najpotrebnije za slučaj evakuacije. Na leđima nosim ruksak od kojeg se prethodnih deset dana nisam odvojila – jer kako bih bez pasoša, telefona, novca, rokovnika s bilješkama…
Gazim debeli crveni tepih, tu i tamo preskačući poneku stepenicu – ništa drugačije od svih onih ljudi koje sam tog ranog jutra srela na „maratonu“ od sobe do recepcije. Vjerujem da su se, bez obzira na izričit zahtjev hotelskih radnika da se ne koristi, jednako kao i ja dvoumili u vezi s korištenjem lifta. Ali zvukovi eksplozije i sirene za zračnu opasnost prizivali su razum.
Ne sjećam se jesam li se dva ili tri puta javila u vanredni program Al Jazeere Balkans, s posljednjim informacijama iz Kijeva, prije nego što sam se našla na tim stepenicama. No, buđenje je bilo neugodno. Telefonski poziv – počeo je rat.
Rat u Ukrajini počeo je 2014, u istočnoj regiji Donbas, ali kao nije ozbiljno shvaćen dok nije došao u Kijev.
Strah od onoga što će se desiti
Tog jutra, 24. februara, padala je sitna kiša. Nebo je bilo sivo. Porodice su, u upaljene automobile, spremne za pokret, ubrzano gurale stvari i odlazile. Mi, novinari, još neko vrijeme smo ostali. Jedni su slali svoje prve ili posljednje ratne izvještaje tog jutra, drugi su sakupljali opremu i motali kablove koji su se prostirali s vrha hotelske višespratnice.
Nisam osjećala hladnoću, ali hvatala me zebnja od onoga što se dešava i što će se desiti. Posmatrala sam ljude oko sebe – viđala sam ih prethodnih deset dana dok su, u lobiju hotela, ispijali šoljice kafe i razmjenjivali posljednje informacije o tome šta je rekao Putin, a šta Zelenski i kako će na ruske prijetnje reagovati SAD i NATO. Tog jutra činilo mi se da to nisu oni isti ljudi.
Mnogima je ovo bio samo još jedan u nizu ratova koje su pokrivali, pa ipak, sa svakim zvukom eksplozije u daljini, njihova lica postajala su ozbiljnija.
U tim trenucima, gomile ljudi, uglavnom žena s djecom, napuštale su Kijev. Kolone vozila blokirale su sve izlaze iz grada. Benzinske pumpe ostale su bez goriva. Stanovništvo je, usljed prijetnje da će ostati bez novca, u panici stvorilo gužvu pred bankama i bankomatima. Police u trgovinama bile su prazne.
Pokazalo se da Almir, naš producent na terenu, nije uzalud sve vrijeme nosio torbu s konzervama, keksom i vodom. Kad ni u najluksuznijem hotelu nije bilo ništa da se jede, mi nismo bili gladni.
Kijev je trebao pasti za manje od 72 sata
Prema informacijama stranih sigurnosnih službi, Kijev je trebao pasti za manje od 72 sata. Ruska vojska približavala se iz svih pravaca. Jedan danski fotoreporter mi je, u brzoj i neobaveznoj razmjeni informacija, nakon povratka s terena, rekao da su ruski vojnici od nas udaljeni 10 kilometara.
Ponašanje zaposlenih u diplomatskim predstavništvima ukazivalo je na ozbiljnost situacije. Gotovo svi ambasadori već su bili napustili Kijev. Ispred jedne ambasade, u predvečerje, dok je na snazi bio policijski sat, palili su povjerljivu dokumentaciju.
Ukrajinski vojnici marširali su gotovo praznim ulicama. Povremeno bi se začuli pucnjava i vriska u daljini. Pretresali su objekte i ljude. Svako je bio sumnjiv.
Nepuna 24 sata od početka „specijalne vojne operacije“, kako bi se jedino od milja mogla nazvati ruska agresija na Ukrajinu, projektil je pogodio stambenu zgradu u centru Kijeva. Već tada je bilo jasno da Rusi ne gađaju samo vojne objekte i vojnu infrastrukturu, kako je govorio Putin. Narednih dana, napadi na civilne objekte: bolnice, domove za djecu ili stare – to će potvrditi.
Osjećaj krivice što nismo ostali duže
Škripala je kaldrma pod točkovima automobila dok smo jurili prema skloništu jednog od nekoliko hotela u koji smo se tih dana premjestili, iz sigurnosnih razloga. Na cesti nije bilo nikoga. Na semaforu su se naizmjenično redale boje, ali nisu imale nikakav značaj, baš kao ni one zaštitne maske koje smo, iznenada, nakon dvije pandemijske godine, konačno maknuli s naših lica – jer počeo je rat.
Dva dana kasnije Almir, Adnel, Mario i ja morali smo, kao i ostale ekipe Al Jazeerine mreže, napustiti Kijev.
Iza nas su ostali ljudi, u ludilu rata koji nema nikakvog smisla, kao što ni naš, rat u Bosni i Hercegovini, nije imao. Slike uplašenih žena i uplakanih dječijih očiju ostale su kao upozorenje i opomena za ono što dolazi. Gore od svega bila je, reći će nam, neizvjesnost.
Sjećam se da smo, na odlasku, jednoj djevojčici krupnih plavih očiju dali sok i slatkiše. Njenoj majci, razlog za osmijeh. Mahale su nam. I mi smo njima. Ostale su s dojmom da su ih svi napustili. Mi smo otišli, s osjećajem krivice što nismo ostali duže.