Prekoračio sam prag kapije.
Osjećam kao da otvaram mrtvački sanduk.
Kao da se preda mnom otvara sam pakao.
(Ćamil Sijarić: Oslobođeni Jasenovac, 1983. godina)
Na današnji dan, prije 78 godina, dio preostalih zatočenika logora Jasenovac pokušao se probiti u slobodu. Od 1.073 logoraša koji su bili zatočeni u Ciglani, njih 600 je krenulo u proboj. Preživjelo ih je svega 117. Isti dan preostalih 147 zatočenika Kožare krenulo je u proboj, a preživjelo ih je svega 11.
Po dostupnim podacima, posljednjeg dana postojanja logora u njemu je bilo 1.220 zatočenika, od kojih će većina izgubiti život. Preostale zatvorenike će ustaše pobiti i napustiti logor. U narednim danima partizani su konačno ušli u najveću „fabriku smrti“ koja je tokom Drugog svjetskog rata postojala na teritoriji Jugoslavije.
Jedan od prvih predstavnika nove vlasti koji je ušao u kompleks logora bio je Ćamil Sijarić, kasnije poznati književnik. Sijarić, po zanimanju diplomirani pravnik i predratni komunista, tokom rata je sarađivao sa partizanskim pokretom i sa dolaskom oslobodilačke vojske pridružio se jedinicama koje su ušle u Jasenovac.
Nije bilo nikakve sumnje da su se tamo dogodili užasi koje ljudski mozak teško može i zamisliti. Sijarić je iz prve ruke svjedočio o zatečenom paklu.
Ipak, Sijarić će tek 38 godina poslije oslobođenja Jasenovca javno progovoriti o zločinu kroz svoja sjećanja koja je sabrao u knjigu kojoj će dati naslov baš tako – Oslobođeni Jasenovac. Knjigu su zajednički objavili „Oslobođenje“ iz Sarajeva i „,Jedinstvo“ iz Prištine.
Knjiga bazirana na opisu slika užasa
Sijarić se u ovoj knjizi nije bavio teoretisanjem o uzrocima zločina, niti je akcenat stavio na ideologiju kojoj je pripadao do smrti. Sijarić je knjigu skoro isključivo bazirao na opisu slika užasa kojih se i skoro 40 godina kasnije živo sjećao.
Tako u jednom fragmentu Sijarić kaže: „Zemlja na koju stupamo nogom zove se Slavonija. A mjesto u koje smo stigli – Jasenovac. Izgovaram tu strašnu riječ nekoliko puta: Jasenovac, Jasenovac…! Koliko je u ove četiri ratne godine poslano pisama u ovo mjesto? Sinu, bratu, ocu, mužu, ženi, sestri… I koliko ih je suza pokapalo?“
Ušao je u naselje. „Sada vidim to što nisam vjerovao da ću vidjeti. Vidim nešto što je bilo ljudsko naselje. Vidim nešto što su bile ljudske kuće. A što više nije ništa – ni naselje, ni kuće, ni slika toga ijednoga, do samo ruševine i razvaline – i paljevine, i pustoš; pustoš neka hladna poslije rušenja i poslije vatre. Vatra tu još traje, vatra još gori – gore grede, gore ostaci drveta, gore ugarci… Hiljade crnih ugaraka strši iz zemlje – i govori da je to trag kojim je prošao ubica“.
Sijarić se, kao što rekoh, nije bavio velikim historijskim istinama, pričama o vječitom čovjekom prokletstvu. Biće da je smatrao da je dovoljno istinom šokirati ljude da više nikome nikada ne padne na pamet da pomisli, a kamoli uradi neko slično zlo.
Predstava po motivima knjige
Ovih dana navršava se 40 godina od kada je objavljen Oslobođeni Jasenovac. Poznati reditelj Zlatko Paković uradiće između ostalog i na osnovu ove knjige i pozorišnu predstavu Bojte se Allaha – Smisao života i smrti Ćamila Sijarića.
Pakovićev Ćamil u predstavi kaže: „Zovem se Ćamil i sišao sam ovdje (u Jasenovac) u pakao da niko poslije mene ne bi morao da uđe tamo“.
Nažalost, pokazalo se da ne postoji recept kojim bi se ljudska zajednica spriječila da ne ponovi iste greške.
Logorska žica postala je naša stvarnost tokom ’90-ih godina prošlog vijeka, a na samo nekoliko desetina kilometara od Jasenovca nići će jedan od najstrašnijih logora na prostoru ex-Jugoslavije.
Sve govori da makar čovjek ovih prostora nije izgradio mehanizam obračuna sa organizovanim zlom.
Sa ove distance, izgleda da je još uvijek najviši čovjekov domet da svjedoči istini, ma koliko ona gorka bila.
Doprinos kulturi sjećanja
Sijarićeva sjećanja na Jasenovac su doprinos kulturi sjećanja, iskrena i nedostupna za bilo kakve političke (zlo)upotrebe, ali i primjer kako bi trebalo pisati o zlu.
Nažalost, društva na prostoru bivše Jugoslavije nisu izvukle nikakve pouke – ni iz zla ‘90-ih, ni iz onog što se dogodilo tokom Drugog svjetskog rata.
I to je možda najstrašnije od svega. Jer bez istine, bez kulture sjećanja koja će stvarno pozivati na razumijevanje i pomirenje, samo je pitanje ko će za 10, 20 ili 30 godina biti sa druge strane logorske žice.
A može li postojati veći poraz od toga za jedno društvo?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.