Pokušajte samo zamisliti taj osjećaj, taj strah, poniženje i bol. Narede vam, u rodnom gradu, gdje ste do juče bili slobodni.
Morate staviti bijelu traku, pri svakom izlasku. I vaša djeca, ona za koje dišete, koju podižete i čuvate kao malo vode na dlanu.
Dođe tako zlo. Pravo zlo!
I iživljava se na vama, nad vašim namilijim. Bijele trake za Bošnjake, kao nekada, u nacizmu, oznake za Jevreje, u vrijeme holokausta.
I svijet to gleda, zna i pušta.
Zašto?
Znaju to svi, ali se trude, pokušavaju vjerovati da to nije razlog. Da smo svi isti. Jednaki.
Nismo!
Ni zapadni lideri ni dužnosnici UN-a nisu ni htjeli prepoznati rezultate zla, rezultate etničkog čišćenja, jer su djelimično i bili zavedeni racionalošću etničkih čistača. I ko’ zna koliko bi potrajalo to njihovo slijepilo, da nije bilo novinarskog razotkrivanja, da nije bilo stranih novinara, slobodnih, nezavisnih , poštenih, hrabrih i profesionalnih.
Samo su pisali istinu.
Samo preživjeli razumiju
Danas, u miru u znak kulture sjećanja, simbolično obilježimo pojedine događaje. Tako ćemo opet, iznova svijet podsjetiti bijelim trakama, mirnim šetnjama na 31. maj i na ono što se dešavalo u Prijedoru tokom rata.
Prisjetit ćemo se vremena najvećih iskušenja, trauma…
Historičari će ponovo pokušati dati opsežna objašnjenja kompleksne prošlosti. Ona će biti djelimična i nedovoljna s aspekta današnjeg vremena. Događaji, svakodnevni život običnih ljudi, pa i logoraša tokom ratnog vremena bolje će se uvijek više razumjeti iz sociološke perspektive.
Obične ljude zamaraju činjenice, samo preživjeli najbolje opisuju ratne događaje, najbolje i razumiju politiku zla, unistava, silovanja, etničkog čišćenja…
Danas će se simbolično prisjetiti ljudi širom Bosne i Hercegovine na masakr, na 3.176 ubijenih i nestalih Prijedorčana tokom rata. Među njima je i 102 djece, a čiji roditelji opravdano traže podizanje spomenika, dok gradske vlasti to još upornije odbijaju.
I negiraju.
I veličaju to zlo diljem Bosne i Hercegovine.
Sasvim opravdano građani će prošetati s bijelim trakama na rukama ulicama Prijedora da se podsjete na označavanje nesrpskog stanovništva tokom rata. Podsjetit će se na politiku političkih lidera koja je bila izopačena, na njihove metode koje su bile proračunate, na sredstva koja su korištena da bi došli do cilja.
Pitanje empatije mladih
I pored ignoriranja, kulturom sjećanja i mirnim aktivizmom, građani će simbolikom vezivanja bijelih traka i ispisivanjem poruka na improviziranim prozorima, polaganjem cvijeća i dalje podsjećati mlađe naraštaje na stradanja, na diskriminaciju Prijedorčana tokom 1992. godine, koja ih je odvela u smrt. Vratit će ih u dane kada su počeli zločini u Prijedoru, kada je započelo odvođenje stanovništva u logore, masovne egzekucije i druge zločine.
Ali, pitanje je da li poruke aktivizma mladi istinski empatijski doživljavaju? Da li prepoznaju nekomropis agresora i istrajnost neuzmicanja, kod kojeg nije bilo kolebanja. Uviđaju li da su i oni imali opet svoje marširanje, koje ih je vodilo do njihovog cilja, bez obzira na cijenu?
Znaju iz izvora, zahvaljujući novinarima, da je bilo pokušaja pojedinih časnih Srba i Srpkinja da protestiraju zbog ubijanja muslimanskih civila. Znaju kako su i oni završili. U prijedorskoj regiji srpski su vojnici zatvorili Srbe optužene za pomaganje nesrpskim susjedima u logore, zajedno s onima koji su im pokušali pomoći.
Mlađi naraštaji treba da prepoznaju to pridobivanje običnih ljudi, tu na žalost uspješnu vladavinu terora, saučesništva u zločinu. Zločine su činili oni koji nemaju karaktera.
A svako ko opravdava zločin i raduje se, tajno ili javno, nije ništa bolji od onoga ko je ubijao, silovao, mučio…