Tokom srednjoškolskih raspusta moj drug Jasmin i ja smo često koristili izraz „ubiti dan“. To je podrazumijevalo situacije poput one kad bismo se ujutro našli na Grbavici, biciklom otišli do Bjelašnice preko Krupca, a vratili se preko Hadžića, te nekad predveče sjeli u hadžićki bife „Mačak“ kako bismo se okrijepili.
Tako bismo „kvalitetno ubili dan“, a dogovor za ubijanje dana bi pao noć prije ili čak to jutro. Dugi školski raspusti od skoro tri mjeseca su nam bili otprilike taman da obiđemo pola Bosne na biciklima. To je tada bila jeftina, a zdrava zanimacija, a sada kada smo odrasli, iskreno mi nedostaju ovakve aktivnosti.
Danas obojica imamo po dvoje djece i naravno da je nemoguće organizovati se spontano za takvo što. Pored toga, živimo u različitim zemljama. Vrijeme koje provodim u Sarajevu često iskoristim da se vidim s prijateljima, ali uvijek primijetim da me ljudi često zovu danas da se vidimo danas ili „da siđem na kafu“, a to mi je u ovim godinama života na Zapadu uglavnom postalo neprihvatljivo.
Znate one situaciju kada se vraćate s posla, hodate između kancelarije i parkinga, sretnete nekoga, odete na piće i ostanete do naveče, pa čak i ako je radni dan? Ili dogovor u petak da se u subotu ode na more, a onda to ispadne kao najbolji spontani izlet u posljednjih nekoliko godina? Ili da vam neko bane u kuću nepozvan, a vi mu se obradujete?
U roku od dvije sedmice u mašini
Od svih ovih primjera, nijedan jedini nisam doživio otkako živim na Zapadu, a silna perfektna organizacija života me udaljila od takvih aktivnosti koja se dešavaju spontano. Kad sam stigao u Amsterdam, marta 2011. godine, u roku od 15 dana sam već bio u mašini.
Imao sam dva posla u ugostiteljstvu, dok sam preko interneta i dalje obavljao treći posao u našem novinarstvu, a opština me natjerala da odmah krenem učiti holandski – i to dvaput po tri sata sedmično. Sagorijevanje mi je bilo skoro zagarantovano, a još kad sam upisao magisterij, život je izgledao kao dobro organizovana agenda narednih godinu i po dana.
Ponedjeljkom predavanja od devet do 13, posao od 14 do 17, pa holandski od 18 do 21. Utorkom slično, s tim što je umjesto holandskog smjena u irskom pubu. Srijeda opet na holandski, a prije toga obično smjena u hotelu. Četvrtak je malo lakši, pa sve završim do 17 sati, a vikendom se borim za bilo kakvu smjenu jer se tada najviše zaradi.
I kad sve to vidim, naravno da je nemoguće poslije posla otići na kafu. Kad me kolega pozvao da se nađemo za 20 dana, bilo mi je nejasno zašto toliko unaprijed, ali se realno inače nemoguće organizovati.
Nakon što sam završio sa svim tim useljeničkim obavezama, položio holandski, završio magisterij i riješio se privremenih poslova, shvatio sam da se u pogledu spontanosti neće mnogo toga promijeniti. Većina ljudi ovdje radi od devet do 18, s neplaćenom pauzom za ručak od sat vremena. Dok dođu kući, već je 19 sati, a nakon večere koja se onda nametne kao glavno jelo, čovjek je samo spreman za krevet.
S tim navikama se krene još sa četiri godine, jer škola traje od osam do 15, a kasnije i duže. Tek nakon nekoliko godina mi je postalo jasno zašto su moje kolege studenti na magisteriju postajali nervozni ako neki profesor produži predavanje i ostanemo koji minut iza. Nikada nismo popili piće osim petkom, kada je to takođe bilo organizovano, a ja bih se pridružio ako nemam smjenu u pubu ili hotelu.
Sedmicama sam se nadao nekom spontanom razgovoru s profesorima, ali to se nikad nije desilo, osim naravno petkom, kada bi bile organizovane svirke u akademskom klubu.
Nema kvartovskog fudbala
I nije samo to organizovano, nego je takav cijeli život. Nema više fudbala na otvorenom jer su treninzi organizovani određenim radnim danima, a utakmice vikendom. Ako se u klub ne upišete u augustu, moraćete čekati narednu sezonu jer se ne može tek tako upasti usred godine.
Kafe se dogovaraju sedmicama unaprijed, a cijela država funkcioniše isključivo na principu zapisivanja obaveza u kalendar. Dok nije bilo pametnih telefona, ljudi su hodali sa sveskama koje su zvali agendama, gdje bi svaka obaveza bila zapisana, od dnevne kafe, ručka tokom posla, pa sve do večernjih izlazaka ili planiranja ljetovanja.
Spontanost nije svedena na minimum, nego je uopšte nema, osim možda tokom Svjetskog ili Evropskog prvenstva u fudbalu, kada je ipak ljudima drago pogledati utakmicu, pa i poslije posla. Svim ostalim danima i mjesecima, barem u mom okruženju, gotovo je nemoguće bilo organizovati išta na isti dan.
Kad sam vidio da mi takav život ne odgovara, počeo sam odbijati kafe i viđanja više od dan-dva unaprijed. Kad bi mi neko predložio da se vidimo za tri vikenda, ne bih pristajao. Nakon što sam našao posao u firmi gdje je spontanost nemoguća, postalo mi je još teže, ali sam ubrzo promijenio smjenu tako da mi odgovara i uspio se organizovati da bez problema mogu živjeti i radnim danima, ali mi je do tog momenta trebalo šest vojničkih godina i teške discipline.
Prednosti planiranja unaprijed
Danas, kada sebi mogu priuštiti da radim online, od kuće, iz inostranstva, ili s plaže, uspijevam mnoge zadatke obaviti spontano, ali vidim da moji prijatelji, kolege i poznanici i dalje nisu te sreće. Oni i dalje rade od devet do šest, u sedam večeraju i u devet se skljokaju pred TV-om.
I dalje se s njima viđam samo vikendima, a sportom se nažalost ne bavim, jer se spontano mogu baviti samo šetnjom ili biciklizmom, dok bilo kakav timski sport zahtijeva visoku organizaciju po godinu dana unaprijed. I dalje sam dužan Fudbalskom savezu 50 eura koje sam dobio kao kaznu zbog crvenog kartona na posljednjoj odigranoj amaterskoj utakmici. Uredno mi šalju podsjetnik o tome, iako je taj karton bio namijenjen klupskom kolegi, ali je pogrešno zapisan. Da bih ponovo zaigrao, moram najprije doći na nulu.
Sve ove godine u kojima izbjegavam biti toliko dobro organizovan, shvatio sam da to ima i svojih prednosti, pogotovo kod planova koji su duboko u budućnosti, poput ljetovanja, zimovanja ili nekog drugog putovanja jer ne samo da ćete proći jeftinije, nego ćete imati i mnogo bolji izbor smještaja ili samog mjesta gdje idete. A kad bih se dogovarao s našim ljudima, nerijetko mi se dešavalo da se dogovorim na sedmicu do Pelješca, a oni mi u petak popodne i dalje ne znaju reći hoće li dobiti odmor u ponedjeljak.
Koliko god mi neprihvatljivo bilo dogovoriti kafu tri sedmice unaprijed, još mi je više neprihvatljivo da dan prije ne znam idem li sutra u inostranstvo ili ne. Ali mislim da je to i do stava, jer poslodavci su donedavno imali uglavnom svu moć, ali i to se polako mijenja. Pored toga, uspijevam i obaviti više stvari nego ikad, jer me kapitalizam, iako je dijelom ubio spontanost u meni, naučio efikasnosti, a to nikad nije loše.
Neefikasnost koju vidim na Balkanu primijetim u svakoj situaciji, od benzinske pumpe na kojoj i dalje rade ljudi koji vam sipaju gorivo, do bilo koje firme s kojom sam imao posla. Iako nekad nije loše biti opušten, zar ne bi bilo bolje da gorivo sipate sami, a da osoba koja radi na pumpi ima duplo veću platu? Takođe, zar ne bi bilo bolje da svi u svakoj firmi isplaniraju odmor po godinu dana unaprijed, pa da se onda ne može desiti da ljudi plaćaju visoke cijene hotela ili da ne mogu isplanirati daleki put?
A kafe, kafe definitivno trebaju ostati spontane. Koliko god se ljudima činilo da je to bezvrijedna navika, ipak ima nešto u tome. Nažalost, kapitalizam je ubio i spontane kafe. Zato jedva čekam da dođem u Sarajevo, pa kad Jasmin pobjegne s posla – „siđem na kafu“. Ako ne možemo do Bjelašnice, možemo barem “ubiti” sat vremena.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.