Svako jutro u osam sati svoju četveroipogodišnju kćerku vodim u školu, a po nju odemo između 14:30 i 16:00, zavisno od toga ima li još neku aktivnost nakon škole. Dok je išla u produženi boravak, znala je ostati i do pola sedam naveče, što je za jedno dijete od četiri godine ogromna količina vremena bez roditelja. U školu se kreće već sa četiri godine, a vrlo brzo kreću radne navike – što kroz igru, što kroz ozbiljan pristup. Iako sam u početku bio skeptičan, nakon osam mjeseci sam uvidio sam da joj već mogu povjeriti neke zadatke i to me istinski raduje. Neko bi rekao da je to i kapitalistički pristup, gdje se djeca od malih nogu uče na duge radne dane, ali kao i sve u životu pokušaću joj objasniti da se sve to može shvatiti na ovaj ili onaj način, te ću joj reći da to iskoristi najbolje kako zna i umije.
Osnovna škola u Holandiji traje osam godina, a već u srednjoj, 13-godišnjake često možete vidjeti kako nešto rade. Mnogi dijele novine, prodaju sladoled ili pune police u supermarketima. Supermarketi su posebno popularni kod tinejdžera, a naći, recimo, jednog odgovornog 16-godišnjaka je jackpot, pa ih prodavnice pokušavaju zadržati što je moguće duže. Glavni razlog je, naravno, taj što ih manje plaćaju. Za svaku godinu ispod 23-će, satnica je 10 posto niža, pa tako tinejdžer od 16 godina ima samo 30 posto normalne ponuđene satnice.
Budući da dugo ostaju u školi, pa uglavnom nemaju zadaće, kakav-takav novac im je motiv za rad, a roditelji vrlo često to ohrabruju samim tim što ne daju više novaca nego što je prijeko potrebno. Na kraju srednje škole mnogi odsele da se osamostale, što može biti protumačeno i kao otuđivanje, ali i to se može gledati na različite načine. Roditelji koji ne žele da im se djeca otuđe nastave pomagati i učestvovati u troškovima svoje djece, dok ovi žive s dvoje ili troje cimera, i pokušavaju se navići na sve one radne obaveze koje kao dijete i ne pomišljate uraditi, poput kuhanja, čišćenja, pranja suđa i veša, plaćanja komunalija itd.
Država pomogne u razvoju nakon srednje škole
Država takođe pomaže u tome, pa tako svaki školarac ili student, bez obzira na nivo školovanja i da li pohađa univerzitet ili neku nižu školu, ima pravo na državnu stipendiju koja iznosi između otprilike 500 i 900 eura. Ako uspješno završi školovanje, dug se otpisuje djelomično ili u potpunosti, zavisno je li student posuđivao dodatni novac. Sve to vrijeme studenti rade, neko u kafiću, neko na pijaci, neko u studentskom udruženju, a neko čak i s roditeljima u privatnom biznisu. Jedan od mojih drugova, Zlatko Tanović, tako je stigao od prodavača sladoleda do vlasnika velike firme, te je bio gost u dokumentarnom serijalu Hoću kući, emitiranom na Al Jazeeri Balkans.
A kako je kod nas, u Bosni i Hercegovini? Kod nas nažalost nema stipendijske podrške u ovom smislu, ali mora se priznati i da su troškovi mnogo niži, pa tako redovni studenti studiraju za vrlo male novce. Tako je i u većini zemalja regije. Ono što je problem, barem u Bosni i Hercegovini, je to što redovan student ne smije imati u isto vrijeme i ugovor o radu, a vanredni studenti se vrlo često upisuju na taj način zato što nisu mogli upasti redovno, a ne da bi dodatno zaradili. Sama činjenica da nije dozvoljeno raditi uz redovan studij, osim ugovora o djelu, zaista djeluje obeshrabrujuće.
Od svih ovih poslova koje sam nabrojao iznad, slične stvari sam viđao kod nas jedino ukoliko roditelji imaju neki biznis ili da se neko učlani u studentsku organizaciju. Ostali vidovi rada su bili nepoznati cijeloj mojoj generaciji, posebno u godinama kada smo bili u srednjoj školi. Ne poznajem nikoga ko je radio prije 18-te godine, osim jednog druga kojem je to bila nužda. Taj moj drug je još kao dijete s mamom prodavao stvari na pijaci, a pored toga je bio odličan učenik. Nažalost, nije imao novaca da studira. Iako ga život nije mazio, danas ga čovjek može baciti bilo gdje na planeti i on će se snaći. Ostali su povremeno radili dok su studirali, ali svi su se uglavnom kolektivno žalili na to kako nema posla i kako se samo preko štele nešto može naći.
Da i nije baš tako, uvjerio sam se još u svojoj mladosti, gdje sam kao student promijenio barem 10 različitih poslova, od konobarenja, rada na izborima, pa sve do aktivnog učešća u određenim udruženjima. Nekako sam uvijek nalazio način da zaradim, iako nisam imao vezu.
Protestantski pristup
Da bi se ljudi snašli gdje god ih bacite na planeti, radne navike od malih nogu mi se čine važnima. Holanđani to možda vuku i iz protestantskog pristupa. Max Weber je u svom djelu Protestantska etika i duh kapitalizma naveo da je “cijeneći marljivost, štedljivost i disciplinu, protestantska radna etika potaknula moderni razvoj”. U istoj knjizi se i efikasnost spominje kao jedna od bitnih životnih navika, a za to se može reći da je mnogo drugačije nego na našim prostorima.
U Holandiji gotovo da nema mjesta za neefikasnost, od toga da se tačno zna koliki je broj konobara potreban za kafić do opštinskih ili drugih državnih usluga koje se mogu uraditi online. Npr. kada se u Bosni i Hercegovini želite prijaviti na neku adresu, morate donijeti punomoć vlasnika i zemljišno-knjižni izvadak koji dokazuje vlasništvo. U Amsterdamu se moj podstanar prijavi online, a meni dođe email da potvrdim – i sve bude gotovo u dvije minute. Ali šta bi onda radili ljudi na šalterima?
To se opet čini suprotno informaciji kako Holanđani rade manje sati od evropskog prosjeka, ali sve su prilike da oni mnogo energije ulažu da budu efikasni. Sama ideja bolje efikasnosti je itekako korisna da se nauči, kao i smisao za novac i biznis uopšte, a to se u našim školama gotovo nikako ne uči. Čak i kada dođete na fakultet, niko ne zahtijeva praksu, a praksa od mjesec-dva se i ne može shvatiti ozbiljno za tržište rada. Zbog toga početnici imaju poteškoće s pronalaženjem posla, što zbog nerealnih očekivanja, što zbog nepoznavanja samog posla.
‘Zaboga, pa on radi u kafiću’
A kad se već sjećam svoje generacije, uvijek se sjetim majke jednog mog školskog druga, kojoj je nedopustivo bilo da se ovaj uopšte druži sa mnom, jer: “Zaboga, pa on radi u kafiću”. Ona jednostavno nije shvatala da rad u kafiću ne mora značiti da ću zauvijek ostati tu, a i da hoću, možda opet mogu biti dobar drug njenom sinu.
Generacija Z je u tom smislu još čudnija, jer oni se čak i neće javiti na posao ukoliko nema informacije o iznosu plate, a Business Insider piše i da će ih čak 85 posto vjerovatno preskočiti taj oglas. Kombinacija godina i našeg mentaliteta mi govori kako će ti ljudi prvo iskustvo steći u 23-oj, ali dopuštam si i nadam se da se varam.
Bilo kako bilo, još će mnogo proteći Drine, Save i Bosne dok mi ne prihvatimo Weberov pristup marljivosti, discipline i efikasnosti. Ne kažem da mi ne radimo, ali za sve ove godine sam se mnogo puta uvjerio da se na Balkanu količinski jednostavno radi mnogo manje.
Ono što sam sam sebi rekao je da ću djecu učiti radnim navikama od malih nogu, tako da mi uopšte ne smeta što moja Maja trenutno ima puno radno vrijeme u školi, iako još uvijek ima problema da zakopča farmerke ili ne prospe jelo dok jede. Gdje god da budemo živjeli, vrlo brzo planiram da je okupiram sitnim zaduženjima, te što prije uključim u biznis. Biće to na početku male stvari, u skladu s njenim uzrastom, a kada bude vrijeme za to, naći ćemo vrijeme da uči i o efikasnosti, kako ne bi radila 60, nego možda 30 sati sedmično, a opet imala lagodan i bogat život, te stigla šta god poželi. Tada će joj se svakako dugi školski dani činiti kao pjesma, kao i svima nama koji plivamo u kapitalizmu, dok se sjećamo bezbrižnih vremena iz škole.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.