Ništa me nije moglo pripremiti na otvorenost i dobrodušnost koju je Wim Wenders pokazao u jedinom zajedničkom druženju. Desilo se to prije više od deset godina, mislim da je to bio njegov prvi posjet Sarajevu, ne sjećam se više tačno razloga zbog kojega je posjetio Sarajevo Film Festival, ali pamtim da je, posebno među filmofilima, vladalo veliko uzbuđenje. To se uzbuđenje onda prelilo i na one koji očekuju da festival pohode samo holivudske glumačke zvijezde pa je, tako se barem meni činilo, u jednom trenutku zavladala grozničava atmosfera iščekivanja.
Šta se iščekivalo ne znam ni danas, ali moj primarni cilj bio je susresti se negdje sa Wimom Wendersom i postaviti mu dvije hiljade pitanja, a onda slušati njegove odgovore makar ta besjeda trajala do kraja vremena. A desilo se, zapravo, da je susret koji sam iščekivao, došao iznenada i nenajavljeno, što pomalo zvuči neuvjerljivo, jer se znalo da je režiser doputovao u Sarajevo. Trebalo je tada, kao i danas, poštovati neka pravila protokola i oni koji su htjeli voditi neki službeni razgovor sa režiserom morali su to raditi slijedeći štura, konfuzna i pretjerano striktna pravila press službe SFF-a.
Ne znam da li sam i sam, kao novinar Radija Bosne i Hercegovine, podnio zahtjev za intervju, ali cijelo sam vrijeme, od trenutka kada je objavljena vijest o Wendersovom prispijeću u Sarajevo, vrtio po glavi pitanja s kojima bih mu se mogao obratiti. Najviše sam htio razgovarati o dva filma koja me još uvijek fasciniraju kao istinska remek djela – Paris, Texas i Nebo nad Berlinom, ali dok sam smišljao pitanja po glavi su mi se vrtile zarazne melodije kubanske salse. Stao sam negdje nasred ceste i shvatio da moram nešto znati i o filmu Buena Vista Social Club, to je bilo neizbježno.
Zagušljivi hodnik bučne kino sale
Ne pamtim niti jedan detalj onoga što se zbivalo tog dana, ni gdje sam bio ni šta sam radio. I cijelo veče je izbrisano iz pamćenja, ali pamtim jasno, kao da se desilo jučer, da sam željan provoda otišao na zabavu koja je orgnizovana u kinu Kriterion. Bila je topla noć, tropska, puna vlage i teškog zraka, a prostori se tada nisu rashlađivali klima uređajima. Cigarete su bile jeftine, dostupne i svi su pušili, buka koju je stvaralo ozvučenje bila je toliko nesnosna da je neko nenaviknut na toliku količinu decibela svako malo vremena morao izlaziti na cestu kako bi se dohavizao.
U tom sam kinu, u hodniku koji dijeli foaje od sale, krivudavom i u polumraku, sreo Wima Wendersa. Stojao je sam, sa plastičnom čašom u ruci i cupkao u mjestu slijedeći ritam muzike. Čim sam ga vidio uradio sam ono što je bilo jedino logično, slijedio sam instinkt i prišao mu riskirajući da me odbije. Ali, Wim Wenders ne da nije odbio da se upoznamo i razgovaramo o filmu nego je moju hrabrost pohvalio radostan što će napokon veče provesti u nečijem društvu. Bilo mu je čudno što su cijelo veče ljudi oklijevali da mu se obrate, jer je jedan od razloga, zbog kojega je došao u Sarajevo, tako mi je rekao, bio glas koji je pratio njegove stanovnike – glas da su otvoreni, izravni i neposredni.
Sijed i raščupan, Wim Wenders je, meni se to tada činilo, nalikovao nekom starogrčkom filozofu, a govorio je umilnim glasom, zapravo besjedeći. Često je tokom noći skidao sa glave crne dioptrijske naočare, sa debelim okvirom, ostajući uvijek fokusiran na ono što pripovijeda. A najviše je govorio o filmu Buena Vista Social Club ponavljajući neprekidno, ne znam ni danas zašto, da su ruke Ibrahima Ferrera bile ispresijecane debelim i kvrgavim venama. Zašto se taj detalj toliko urezao u njegovu svijest nisam uspio dokučiti ni danas, ali dobro pamtim da sam se i te noći, slušajući ga, sjetio Sidranove scenarističke makisme: „u detalju je cijeli svijet“.
Tokom noći oko Wndersa se iskupilo cijelo društvo slušalaca i priča je, ne znam zašto, krenula u nekom drugom smjeru. Govorilo se o opsadi Sarajeva i teškoj historiji grada. Njega je interesiralo i kakav odnos grad ima prema Gavrilu Principu i na koji način se pamti četvorogodišnja opsada. Pamtim da sam bio začuđen njegovim dobrim poznavanjem „naših“ prilika i pamtim da je slušajući odgovore na vlastita pitanja gledao u sagovornika pažljivo, nekim pronicljivim pogledom. To mi je bilo mnogo neobično – da čovjek njegove umjetničke reputacije pridaje pažnju nama „običnim ljudima“.
Nepostavljena pitanja
Poslije mi je postalo jasno da je to sasvim normalno, jer Wenders je od nas učio jednako koliko smo i mi bili gladni nešto doznato od njega. Učio je o gradu, o životu ljudi, o drugačijem poimanju svijeta. Te sam ga godine sreo još dva puta, oba slučajno i na kratko. Prvi put kada je došao na festivalski trg održati neki program, gdje smo se, na čuđenje prisutnih, sasvim srdačno i veselo pozdravili, prepoznavši noćobdiju s kojom je pričao u kinu Kriterion o maltene svemu. I drugi put, na ulici, u prolazu, pred sam odlazak iz Sarajeva, gdje smo se pozdravili.
Wim Wenders je i poslije dolazio u Sarajevo, na SFF, u jednoj od teških pandemijskih godina, ali zbog online načina rada, na koji je firma bila preustrojena, njegovu posjetu sam pratio u medijima postavljajući sebi pitanje da li se i ove godine druži s nekim zaluđenim filmofilima, koji obožavaju njegove filmove.
I još jedna stvar na kraju, činjenica koju dobro pamtim. Te večeri kada smo pričali nisam postavio nijedno pitanje koje sam planirao, niti jedno o Nebu nad Berlinom i Paris, Texasu; valjda je to bilo sasvim izlišno.