Prošlo je više od 28 godina od smrti i odlaska Karima Zaimovića sa ovog svijeta. Bio je utorak, 1. august 1995. godine kada se u dolini začuo tupi zvuk tupave ideologije koja je svoje ciljeve ostvarivala ubijanjem civila i razaranjem gradova. Tog dana svijetom je odjeknula vijest o teškom ranjavanju Karima Zaimovića.
Nakon 13 dana provedenih u bolnici, a svega tri mjeseca prije potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu, od posljedica ranjavanja, kao civilna žrtva jednog od mnogobrojnih zločinačkih granatiranja Sarajeva, preselio je na sigurno Bolji svijet. Imao je 24 godine. Međunarodna federacija novinara pedantno je registrirala da je Karim Zaimović 78. ubijeni novinar u ratovima u bivšoj Jugoslaviji.
Devedesete i napad na Bosnu označile su početak doba užasne brutalnosti o kojoj je na vrlo poseban način svjedočio i Karim Zaimović. Suosjećajan kakav je bio kao da mogu zamisliti o čemu bi pisao 28 godina poslije gdje sa viješću o dodjeli stipendija po njegovom imenu čitamo vijesti o brutalnom razaranju Gaze, o 30.000 ubijenih ljudi od kojih je 10.000 djece, o 106 ubijenih novinara! Koliko je tu nekih tamošnjih Karima čiji snovi su prekinuti ludošću onih kojima ni životi djece nisu sveti?
U sjećanje na Karima, porodica i njegovi prijatelji su 1996. godine pokrenuli Fondaciju posvećenu njegovom liku i djelu koja godinama nagrađuje talentovane studente. Ovogodišnje dobitnice su Ana Marija Tomić i Lejla Mehanoli. Do sada je Fondacija dodijelila 44 stipendije studentima iz cijele BiH, a od među kojima su i značajna imena našeg javnog života.
Karim je definitinitvno inspirativna ličnost, a svaku noć pred dodjelu nagrade nastojim se družiti sa njim. Lahko ga je sresti. Tu noć sreo sam ga u Fantomu slobode, kultnom časopisu iz perioda opsade koji je uređivao.
‘Sezona bez đavola’
U Fantomu slobode br. 2 iz marta 1995. na 20 stranici pod naslovom Sezona đavola, iako bez potpisa, prepoznatljivim zvukom Karimovih riječi, s posebnim zadovoljstvom redakcija najavljuje svjetsku pretpremijeru objavljivanje stripa Sezona bez đavola. Strip se najavljuje kao intrigantan primjer suradnje mladog talentiranog crtača Dragana Rokvića (paradoksalno poznatijeg stranoj publici) sa najznačajnijim predstavnikom nove latinoameričke književnosti koji će se po prvi put okušati u mediju stripa – Pedrom Panamom.
Do Pedra Paname, koji je poznat po rijetkom pojavljivanju u javnosti, došao je Semezdin Mehmedinović kontaktirajući Panaminog književnog agenta kojeg sreće na Kongresu pisaca u Liježu, 1994. godine. Panama, koji je i sam očigledno bio oduševljen prezentacijom Fantoma Slobode (tada još u fazi makete), odlučio je dati sva prava na korištenja adaptacije jedne njegove rane novele koju biografi gotovo redovno preskaču jer se radi o svojevrsnom žanrovskom hibridu horora, tehnološkog trilera i ezoterične kontemplacije. Bez mnogo muke u Panaminoj scenarističkoj adaptaciji prepoznaje se inspirisanost novim američko-britanskim stripom, a i pored određenih nedosljednosti (ne zaboravimo da se po prvi put Panama okušava u za njega novom mediju) jasno je da se radi o intrigantnom štivu.
U tekstu se najavljuje i ekskluzivni, mada telefonski intervju sa gospodinom Panamom, kao i njegova potencijalna posjeta Sarajevu koje je još uvijek pod opsadom. Najavljuje se i bosanski prevod njegove nove knjige Pulp fiction koju, nažalost, mnogi površno brkaju sa zadnjim filmom Quentina Tarantina, iako se radi o dva u poptunosti oprečna uratka.
Najperspektivnijem bosanskohercegovačkom strip crtaču Draganu Rokviću (kojim je i sam Panama oduševljen) će, kažu neki, možda zamjeriti što se jedan sarajevski crtač nije odlučio za stripsko transponovanje naše ratne stvarnosti. No, dodaje se, da takvo nešto Rokvić već sprema uz napomenu da nije isključeno da saradnik bude ponovo baš Pedro Panama!
Tako je izgledao svijet Karima Zaimovića u danima opsade.
Ispod teksta su nacrtani portreti Rokvića i Pedra Paname na kojima Pedro izgleda kao Jack Sparow iz Pirata sa Kariba, prije nego je ovaj postojao i kao ideja. Crtež iz 1995. potpisuje Octavio Gimanez kako će se sa razlikom u jednom slovu (Octavio Jimanez) zvati uspješni meksički strip autor poznat po stripovima Historija Mexica X (Historia de Mexico X) ili Priča o samoodbrani (Historias de autodefensas) koji se pojavljuje tek godinama nakon Karimovog odlaska.
‘Karimov duh uspio je preživjeti i vlastitu smrt’
U Fantomu slobode br. 2 iz marta 1995. na str. 32 je i Karimova priča A godine su prolazile. To je pismo čitateljice koja, dirnuta time da je još u prvom broju čitateljima data mogućnost da i oni pišu, šalje svoju ispovjest. Nada se da će u časopisu iz čijeg imena se vidi da časopis preferira ljubavne teme, u drugom broju, objaviti i njeno pismo, roman njenog života (jer život piše romane, a i pjesnik je rekao da bez ljubavi nema života). To je zapravo jedna od priča objavljenih u Tajni džema od maline, a koju je u istoimenoj predstavi Selme Spahić nezaboravno odigrala Snežana Bogićević.
Rijetko koja knjiga pisana u ratu na ovakav način ignoriše sve patnje kroz koju su autor i njegovi sugrađani prolazili. Umjesto patetike i patriotskih fraza (iako veoma patriotski), Sarajevo je u Karimovim pričama centar svijeta, daleko od onog mahalskog konglomerata uljuljkanog svješću o vlastitoj bitnosti (i prebitnosti). Na to je Karim upozoravo kao na veliku opasnost. Baš taj strah od tog mediokritetsva otkriva važnost koju je Karim pridavao visokim očekivanjima koja su doduše rijedak, ali jedan od ultimativnih pokazatelja duboke ljubavi prema gradu u kome je rođen, u kome je živio i u kome je njegovo tijelo ubijeno.
Karimov duh (duh je pojam kojim se često bavi) uspio je preživjeti i vlastitu smrt i ne samo to.
Da podsjetim prvo na mjesto radnje. Bio je to grad gdje su obrisi horizonta omeđeni linijama naših planina iscrtanih nebom predstavljali granicu našeg univerzuma ili naše planete: Sarajevo. Na tom mjestu – osim vremena kojeg je u duhu Marfijevog zakona bilo previše za trenutak u kome su sekunde ispunjene bolom trajale kao godine – uglavnom nije bilo ničega normalnog.
Karim je u takvim uvjetima, svojom bogatom maštom uspio da svoj grad opsjednut neizvjesnošću, hladnoćom, bez hrane, vode, granatiran, na nišanu snajpera, bez ičega – pretvoriti u središte svijeta i poprište nevjerovatnih i duhovitih zapleta.
Kao što Jergović piše, činio je to iz zabave, bez ozbiljnih literarnih ambicija, nimalo impresioniran pohvalama. “Nastavio je da se zabavlja. Stripovi nisu stizali u opkoljeni grad, nisu radila kina, nije bilo struje, ni vode, i čim se smrkne, čovjek ne bi imao šta da radi nego da mašta. Eto, to je sva Tajna džema od malina, jedne od najvažnijih sarajevskih knjiga, uopće”, napisao je Jergović.
Među slikama razrušene Gaze
Karima u posljednjih 90 smrknutih dana najčešće srećem među ljudima u slikama i sjenama razrušene Gaze. Svi ga tamo prepoznaju i obraduju mu se kada ga vide. Kažu da postoji i fotografija na kojoj je Karim sa onim njegovim kačketom, a da ju je navodno snimio njegov dobar prijatelj Motaz Azaiza.
Tamo je sada i Ona, lik iz priče A godine su prolazile, nakon što na kraju pisma shvata da nije bilo smisla dočekivati još jednu zimu u Hollywoodu, pa je krenula za patkama, divljim patkama, u slobodu.
Sloboda je uvijek bila destinacija za koju se vrijedi boriti i u koju nas je svojim knjigama i svojim životom vodio Karim Zaimović. On je priča o divnom svijetu kakav bi realno mogao biti da pored raznih Karima u istom tom svijetu ne žive i njihove ubice.