Slikarstvo je najjednostavnija i najpristupačnija umjetnost. Slikarstvo je blisko svakom, i najnaivnijem čovjeku. I u slikama najvećih umjetnika ima procenat naivnosti. Kad kažem naivnosti, mislim na izvjesnu duhovnu svježinu koju neki ljudi sačuvaju cijelog života.
O Voju Staniću je napisano jako puno. Kada se o nekome toliko piše, često se desi da se autori, svjesno ili nesvjesno, ponavljaju. I onda ćete tako naići na slične kritičke osvrte o njegovom slikarstvu i identične podatke iz njegove biografije. Zato ću o Voju pisati iz potpuno lične vizure, pitajući se samo sljedeće stvari: šta je to Vojo Stanić Crnoj Gori, meni lično i svima nama?
Ovaj slikarski mešter napunio je ravno 100 godina. Dakle, cijeli jedan vijek u kojem je stalo puno toga.
Rodio se u Podgorici, odrastao u Nikšiću, bio partizanski borac i vidio sve užase rata. Tamo će između ostalog crtati i likove partizanskih boraca. Duboko vjerujem u onaj stih Omara Hajama koji kaže Raj i pakao su u tebi, i mislim da je Vojo Stanić jedan od živih dokaza istinitosti ovih riječi.
Imao je Vojo Stanić puno više prilika slikati našu i duhovnu i materijalnu bijedu, ali se svjesno opredijelio da i sebi i svima nama da sliku ljepše strane života. Na Vojovim slikama je mediteranska Crna Gora, topla, sunčana i uprkos svim mukama na licima ljudi – srećna. Vojo Stanić se svjesno opredijelio na stvaranje u tišini, izbjegavajući svaku estradizaciju umjetnosti. Stanić nije dozvolio, niti se upustio ni u kakvu kapitalizaciju svoje umjetnosti i imena u lukrativne ili političke svrhe, što je takođe rijedak slučaj danas.
Vojo se itekako znao i opredijeliti između dobra i zla onda kada tama zaprijeti ozbiljno da zavlada svima nama. Tako je 1991. godine bio među onima koji su se javno protivili agresiji na Dubrovnik. Iz protesta će napisati pismo tadašnjem predsjedniku Crne Gore Momiru Bulatoviću u kojem izražava ogorčenje zbog onoga što se radi bratskom Dubrovniku:
Cijeneći Vašu umješnost, ozbiljnost i odgovornost u vođenju ove naše najmilije nam republike, naročito u najnovijim događajima koji su odlučujući za njen ugled i budućnost, pobuđen sam da Vam napišem ovih nekoliko riječi da bih barem umirio svoju savjest ako ne bih mogao da uradim i više.
Nemojte dozvoliti da neki nervozni oficir, zato što je izgubio živce, kako se može zaključiti iz nekih televizijskih izvještaja sa dubrovačkog fronta, opali minama po Dubrovniku što se može dogoditi i iz još gorih razloga jer bi to bombardovanje odgovaralo ne samo našim saveznicima nego i protivnicima. To ne bi odgovaralo jedino Crnoj Gori.
To bi bilo katastrofalno moralno opterećenje na račun naše savjesti koja je već opterećena do guše i ovim što je već dosad urađeno.
S najvećim poštovanjem pozdravlja Vas
Vojo Stanić, slikar
Herceg Novi 7. XI 1991.
Zbog ovih stavova bio je izložen harangi zbog čega je bio prinuđen da svoje radove deponuje u Narodnom muzeju na Cetinju iz straha da ne budu uništeni. Kada su se tamni oblaci nad Crnom Gorom i regijom razišli, Stanić se opet povukao u svoj stvaralački mikrosvijet i nastavio da radi ono najbolje što zna – da slika.
Nakon što se dugo godina nije oglašavao o društvenim zbivanjima u državi, očigledno držeći ovo pitanje značajnim za cijelo društvo, Stanić se oglasio ovih dana, javno podržavši Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, koji se već duže vremena nalazi na udaru novih vlasti.
Umjetnost kao putokaz
Vojo Stanić je od onih koji su sami po sebi institucija, koji su za promociju onog najboljeg iz Crne Gore učinili više nego mnoge državne institucije osnovane da to rade. Zasluženo je dobio sva državna i međunarodna priznanja, ali usuđujem se reći da mu je sigurno puno važnija ta sloboda stvaranja, usrećivanje i sebe i drugih dok u ateljeu nastaje neko novo Vojovo djelo.
Kao što rekoh, meni je prva asocijacija na pomen Voja Stanića – Mediteran. Sigurno da je na Stanićevo slikarstvo uticalo i to što se svega par godina nakon što je diplomirao vajarstvo u Beogradu 1951. godine preselio u Herceg Novi, ali i činjenica da je pedesetih godina 20. vijeka boravio u Francuskoj i Italiji. A ako šta znaju ljudi Mediterana – i tamo, kao i ovdje – znaju slaviti život u svoj njegovoj ljepoti, ali i težini.
Na Vojovim slikama sve to dobija romanesknu crtu – i pijanci, i musava djeca. Kao stanovnik Primorja, Stanić odlično shvata da je cijeli javni život zapravo karneval na kojem nastupamo tako da se želimo dopasti svijetu. Samo osama, koju takođe Stanić slika, daje pravo lice čovjekovo. I tu je Stanić opet maestralan, kada kroz njihove oslikane poglede i grimase daje na izvol'te ljudske duše.
Velikom meštru je 3. februara ove godine ravno stotinu godina. Bojim se da ćemo teško u skorije vrijeme imati nekog ovog formata i kako će to biti veliki hendikep za malu Crnu Goru. Jer Vojo je pored svega najprije naš otvoreni prozor prema Mediteranu, prema svijetu. A upravo je Crna Gora tu najljepša, najtoplija, najsrećnija… Stvarnost možda i nije takva, ali na Vojovim slikama jeste. A umjetnost često pokaže putokaz budućem vremenu. Nadajmo se da je veliki mešter u pravu. I neka mu je srećan ovaj jubilarni stoti.
A nama ostaje da se uprkos svemu nadamo da će Crna Gora budućnosti duhom biti bliža onoj Crnoj Gori sa slika Voja Stanića, ma koliko taj put trajao sigurno sam u jedno: jedino ta i takva Crna Gora može pripadati krugu civilizovanih i normalnih država. Sve ostalo je prazna priča i ubleha i prikrivanje činjenice da se opet približavamo tami koja opet prijeti da nas proguta.
Ovaj put možda i nepovratno.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.