„Draga Mati, sretan ti rođendan i prvi dan Sarajevske olimpijade“, poranio sam te srijede, 8. februara 1984. godine, i čestitao mojoj mami Vezirki, koju sam od milja zvao Mati, 51. rođendan. „Hvala, sine dragi, da si mi živ i zdrav. Vidiš kako sam vam ja sretna, noćas je pao snijeg“, odgovorila mi je sa širokim osmijehom i brižno dodala: „Čuvaj se, hladno je, nemoj pretjerivati s poslom.“
Brza kafa i žurni odlazak u Oslobođenje, na Olimpijski desk, gdje smo već u 9:00 imali sastanak, najvažniji do tada. Mjesecima smo „sastančili“, dogovarali sve do najmanjeg detalja, svi mi akreditirani, ali i oni koji su nam bili „olimpijska“ podrška i radili svakodnevne poslove, a sada je došao taj dan i sve je to trebalo ispratiti na najbolji način do 19. februara, pa i kasnije, kada Zimske olimpijske igre u Sarajevu završe.
Izvještavati sa Igara u svom gradu – neprocjenjivo
Redakcijski sastanak je bio kratak, precizan i s jasnom porukom: „Pokažimo i dokažimo da je Oslobođenje najbolji bosanskohercegovački dnevni list.“ („I šire“, dodao je neko, što se obistinilo 1993. godine, u jeku agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada je „list koji je odbio da umre“ proglašen za najbolju novinu na svijetu 1992. godine, ali to je već neka druga priča.)
Tek kasnije, kada sam pogledao fotografije sa tog sastanka, bilo mi je malo simpatična, a malo i smiješna ta grupa ljudi jednoobrazno obučena u tamnoplava nijansirana zimska skijaška odijela. Da, bili smo malo nervozni, ozbiljni, ali i svjesni da se novinaru ili fotoreporteru ne događa baš tako često da radi i izvještava sa Olimpijskih igara, i to u svom gradu.
Svi smo imali svoje rasporede, iskusni su, dakako, pratili najjače događaje – alpsko skijanje, skokove, hokej na ledu… a mi mlađi neke manje važne, ali ipak zanimljive zadatke. Moj „resor“ je bio da pratim šta se dešava u Olimpijskom press-centru u Skenderiji i činilo mi se da to baš nije neki izazov. I… pogriješio sam. Prvi put sam mogao „raditi“ s kompjuterima (istina, uz pomoć obučenih inženjera i informatičara), upoznao sam veliki broj kolega iz cijelog svijeta, osjetio puls kad stotine ljudi na jednom mjestu radi, lupa po bugojanskim narandžastim TBM pisaćim mašinama. I niko nikome ne smeta, svi su solidarni, ljubazni, voljni pomoći i pomoć zatražiti.
Iz Beograda u Calgary, pa na Olimpijske igre
Tek što sam tog jutra stigao u press-centar, kaže mi jedan kolega da je za susjednim stolom sportski novinar iz Calgaryja, kanadskog grada koji će nakon Sarajeva, za četiri godine, organizirati naredne ZOI. Priđem mu, pozdravim ga, predstavim se i zamolim da napravimo kratak razgovor. Krupan sredovječan muškarac s brkovima, kaže da se zove Walter Petrigo, da radi za jedan sportski list iz Calgaryja, rado pristaje.
Budući da mi engleski baš i nije sjajan, kažem mu da ću odmah naći nekog prevodioca, tu je jedan od naših fotoreportera. A Walter se smije i na čistom „našem“ jeziku kaže kako nam prevodilac nije potreban. Zbunjen sam, kontam da nije „Skrivena kamera“, da me ovi moji nisu „uhvatili u šegu“, malo je falilo da (lažnog) Waltera „otjeram“ u… Calgary.
„Ma, čoveče, pričaj srpski da te ceo svet razume“, kaže Walter, pa mi objasni da mu to jeste kanadsko ime (i prezime), ali da ima i „naše“: Vladimir – Vlada Petrović, rođeni Beograđanin koji je davno otišao u Kanadu, fino se snašao, radi kao novinar-fotoreporter, njegov dnevni list iz Calgaryja ga poslao u Sarajevo, da izvještava sa Olimpijskih igara, ali i da „snimi“ i prenese svojim kolegama šta ih očekuje za četiri godine, na 15. Zimskim olimpijskim igrama.
Kako su Sarajlije noću ‘pojele’ snijeg
„A hoćeš li ti mene razumeti ako ja budem pričao na bosanskom“, malo u šali, a ipak s dozom ozbiljnosti, pitam ga. On me gleda zbunjeno, davno je otišao u Kanadu, nije siguran da li je i dalje jedini zvanični i „zakonski“ jezik srpsko-hrvatski (i obrnuto), možda je i bosanski dobio „atest“, ali se brzo snašao: „Ma, idi bre, pričamo na našem jeziku, neka ga zove kako ko hoće, važno je da se razumemo“.
I onda se „otvorio“, ne da mi ni da ga nešto pitam. U Sarajevu je već nekoliko dana, „nikad mu u životu lepše nije bilo“, ljudi su fenomenalni, susretljivi, samo kaži šta ti treba – sve se rješava u sekundi, telefonske i fax veze s Kanadom su kao da su na relaciji Ottawa – Calgary, saobraćaj funkcionira besprijekorno, restorani i kafane kao iz bajke, a cijene takve da je jeftinije ručati ili večerati vani nego kod kuće, olimpijska borilišta u krugu 20-ak kilometara su besprijekorna… Samo…
„Đe zapelo?“, konačno sam stigao nešto ga upitati nakon 15 minuta njegovog monologa.
„Nigde po gradu nema snega?! Celu noć je padao, to nisu bile pahulje, nego grudve, lopate, a jutros izađem na ulicu i vidim samo pokoju hrpcu. Pa, gde je“, upita i tačno mu se vidi čuđenje na licu.
„A to… Izašle Sarajlije noćas na ulice i ‘pojele ga’ da nam se gosti ne kližu. Važno je da ga ima dovoljno na Bjelašnici, Igmanu, Jahorini, Trebeviću“, objasnim mu, a on se opet smije, vrti glavom i veli: „Čudo!“
Za cijenu ulaznica sam mogao i na more, ali nisam
Ni sam ne znam kako, ali sam dobio dvije ulaznice za otvaranje Igara na Koševu, i to za glavnu, zapadnu tribinu, valjda me „pogledalo“. I mogao sam ih dobro prodati, dobiti toliko novca za njih da se dvije osobe na moru provedu najmanje pet dana. Ali nisam, i nije mi žao. Na more možeš kad god poželiš, a uživo pratiti otvaranje Olimpijskih igara, e to je samo jednom u karijeri, pa i u životu. Još kad je gradonačelnik Sarajeva Uglješa Uzelac zamahao onom ogromnom zastavom k'o dijete zvečkom, kada je Sanda Dubravčić upalila olimpijski plamen…
Još jedna prednost rada u press-centru bila je što je dodjela medalja organizirana svako veče na platou ispred Skenderije, na jarbolima su se vihorile zastave zemalja najboljih. Kulminacija je bila 14. februara, kada je naš Jure Franko osvojio srebro u veleslalomu. Ta noć beskrajne radosti Jure Franka i delirij hiljada ljudi ne može se opisati riječima. Trebalo je to doživjeti, a ja sam imao sreću da se nađem na pravom mjestu u pravom trenutku. Čovjek koji je tada dobio slogan „Volimo Jureka više od bureka“ (a kada ti Sarajlija kaže da si mu draži od pite nad svim pitama, svojevrsne zakletve, onda stvarno mnogo vrijediš) „zašećerio“ je Sarajevsku bajku i donio Jugoslaviji prvu zimsku olimpijsku medalju.
Čista, koncentrirana sportska sreća
Jeste da smo sve nade tada polagali u alpske majstore Bojana Križaja, Borisa Strela, pa i skakača Primoža Ulagu (koji je uz prezime dobio jedno „mehko“ đ i u Sarajevu su ga nazvali Đulaga, u slobodnom prevodu „Vođa / vladar ruža“, ali Jure(k) je zauvijek osvojio srca svih Jugoslovena. I taj njegov široki osmijeh na platou Skenderije bila je čista, koncentrirana (ne samo sportska) sreća, koju sam do tada doživio nepunih pet godina ranije, 5. aprila 1979. u Grenobleu, kada je Bosna postala klupski prvak Evrope u košarci.
Ima ona narodna: dok jednom ne smrkne drugom ne svane, pa sam i ja malo (nekoliko dana) hajrovao na tuđoj muci. Nakon što se jedan stariji kolega prehladio („prisjela“ mu besplatna i u neograničenim količinama hladna coca-cola, koja se kod nas prvi put pojavila u limenci), izvještavao sam sa nekoliko utakmica hokejaškog turnira u Zetri. Gledati uživo najbolje hokejaše svijeta u borbi za olimpijska odličja, pa još o tome izvještavati, gušt je koji se ne zaboravlja.
Samo su u Sarajevu bajke stvarne i moguće
Naviru sjećanja ovih dana o Sarajevskoj bajci (dobro, ima tu žala i za nekim lijepim, mirnim vremenima, mladosti), o tih nevjerovatnih 12 dana napornog, a istovremeno novinarskog rada ispunjenog zadovoljstvom i ponosom, brojnih prijema, zabava, noćnih fešti, kada je Sarajevo blistalo i živjelo 24 sata dnevno. Kada su svi – domaćini, građani, takmičari, njihova pratnja i logistika, funkcionira, gosti – bili sretni, ushićeni, puni empatije i emocije.
Hoće li se ikada ponoviti? Možda, nikad ne reci nikad, ali ne vjerujem da će se to desiti za mog vakta. Ako se nekad i steknu uvjeti da se Sarajevo kandidira, ako ispuni, prije svih, ekonomske, komunikacijske, pa i političke pretpostavke, ne bi me iznenadilo da će se spust, slalom, veleslalom… bukvalno voziti kroz jacuzzije, saune, bazene, wellness i spa centre raznoraznih hotela, residencea, apartmanskih naselja, kongresno-poslovnih centara, kondominija, luksuznih vila i svega drugog što će vrlo skoro zabetonirati sve staze i skijaške poligone na Jahorini, Bjelašnici, Igmanu, Trebeviću…
Ipak, bilo bi lijepo ponovo čuti „Dobrodošli u Sarajevo“, gdje su (zimske) bajke moguće, stvarne i neponovljive.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.