O Palestini slušam od mame još davne 1967. kad sam, na crno-bijelom TV ekranu, gledala kako se ruši Al Aksa. Svi moji seminarski radovi na Fakultetu političkih nauka (kao studentica treće godine žurnalistike uživo sam, 1977. godine, pratila Pool Nesvrstanih u Sarajevu) bili su posvećeni Palestini. Redovno sam pratila Treći program Radija Sarajevo, pratila sam i stalnog saradnika Marija Nobila i njegove sjajne analize o raseljavanju Palestine i naseljavanju novog jevrejskog stanovništva. Tom informacijom okuražila sam se postaviti direktno pitanje o stanju BiH predsjedniku Aliji Izetbegoviću decembra 1991. u intervjuu za list Preporod, dajući paradigmu moguće aktivnosti, koje su se na žalost ostvarile na teritoriji današnjeg entiteta Republika Srpska. I pored svega toga, što mi se i duša raspada na svaki pogled sadašnjeg stanja Gaze, ne mogu pisati dalje. Bojim se da ću umanjiti jačinu tog stradanja, kao što nisam pisala o mom stradanju u Sarajevu, u toku rata, iz istih razloga.
Ali, evo, pisaću o Arapskom proljeću u Tunisu, čije sam “krhotine” skupljala ono netom u plićaku obale gradića Monastira. Skupljala sam krhotine keramičkih pločica, iz nekadašnjih mondenih hotela, a samo koji metar od sjenika, gdje sam se kupala, rogobatno i strahobalno vise zahrđane šipke konstrukcije nekadašnjeg restorana nad vodom. Ruševine zjape, te pokoja trska, ili manja, već iznikla palma skrivaju sav jad te ruine. Hotel u kojem sam odsjela, vješto je krio sve te katastrofe koje su se desile pred očima cijelog svijeta.
U eteru ostaje zagonetka, čije su to “političke igre”, dok kolone mladih bježe, migriraju po cijenu života i ne žive tu u svojoj zemlji, gdje bi svaka praška pijeska mogla biti zlato. Djeca odlaze često bestraga… migriraju, a sva ta lica ostatka mladih prepoznajem po njihovim zemljacima zalutalim i u moju čaršiju. Prepoznajem ih, iako su se za potrebe turista prerušili u pirate. Glavni putnici “piratskog broda”, za sitne dinare izvode vratolomije, nose na svojim mršavim plećima Engleskinje, što je tačka programa, gutaju plamen… da bi zaradili ni pet eura.
A Tunis je mojoj generaciji, pogotovo Habib Bourguiba, prvi saradnik Tita, bio pojam uzrastanja nesvrstanih zemalja i djelovanja Trećeg svijeta. Tog 17. decembra 2010. godine, nakon što mu je kao trgovcu oduzet auto, uz veliki pritisak policije i mučenje, Mohamed Bouazizi zapalio se, na što su njegovi sugrađani i ostali Tunižani masovno izašli na ulice. Odmah nakon bijega Ben Alija, koji je vladao 23 godine, 14. januara 2011. krenula je prva revolucija – Arapsko proljeće.
Revolucija nije ispunila ekonomska očekivanja
Uprkos bolnim iskustvima kroz koje je prošao tokom prijelaznog razdoblja, Tunis je postigao sistem u kojem se vlast prenosila putem izbora. Tunis, kolijevka Arapskog proljeća, svojim građanima ponudio je mnoge stvari u pogledu temeljnih prava i sloboda. Na žalost, revolucija nije ispunila ekonomska očekivanja. Proces koji je počeo pod sloganom “Hljeb, čast i sloboda” u Tunisu, potom zahvatio mnoge države Bliskog istoka i sjeverne Afrike, ubrzo je nazvan “arapskim proljećem”, a zbog pučeva, kontrarevolucija, građanskog rata i stranih intervencija do kojih je doveo, iz proljeća se transformisao u zimu.
Said je navodno implementirao član 80. Ustava, koji definira vanredne ovlasti, no ovim je obustavio rad Skupštine, ukinuo imunitet zastupnicima i postavio se za glavnog državnog tužioca. Razriješio je mnoga imena u vlasti i postavio nova. Mnogi smatraju da je to udar na Ustav.
Sve bi to zvanično funkcioniralo da stvarno stanje života običnog čovjeka nije ispod svakog prihvatljivog normativa. Domaćini hotela, i domaćini svih destinacija koje su u sklopu aranžmana, su neobično ljubazni, čak me nekad bilo stid te njihove ljubaznosti, što dosad nisam naišla nakon što sam obišla oko 38 zemalja. (Ako ste čitali moj blog o Siciliji spominjala sam Tunis, kao nezaobilaznu rutu Rimljana, Berbera… Arapa.)
Većina stanovnika današnjeg Tunisa, porijeklo vuče upravo od Berbera i Arapa. Oko 98 posto populacije se identificiraju kao Arapi, dok je samo jedan posto etnički čistih Berbera i žive na području planine Dahar, te ostrva Djerba. Mada se meni čini da svaki drugi stanovnik ima fizionomiju koju sam navodila i u blogu o Maroku – visoki, lijepo oblikovane glave, visokog čela i velikih očiju.
Nekadašnji francuski protektorat
Od 1883. Tunis je postao protektorat Francuza, gdje se nastanila zajednica od najmanje 250.000 Evropljana – uglavnom Italijana i Francuza. Nakon sticanja nezavisnosti 1957. mnogi su napustili Tunis, kao i Jevreji, čija je zajednica bila vrlo utjecajna, čiji tragovi sežu 2.000 godina unazad.
Na sva ta raseljavanja, naseljavanja ljudskih zajednica, podsjetile su me ptice, koje su prelijetale iznad morske površine u samoj blizini plaže – jedno jato, u predvečerje tačno u pet sati, i drugo iznad palmi i krova hotela, tačno u šest sati. Po njima si mogao naviti sat. Pratila sam ih svako veče i napokon uz ljubaznog taksistu dovezla se tik do njihovog noćnog smiraja. Bili su to flamingosi. Ptice koje svoj prepoznatljivi purpur dobivaju od hrane (rakova) koje love u ne predubokim slanim jezerima. Dolaze iz dijelova Afrike, ali prelijeću svoje putanje povratka tom nekom domu, na Siciliju, ali i u Ulcinj. Evo, nedavno sam čitala da dolaze i do Neretve.
Ta staništa, neke pradomovine vuku ih, te kilometre i kilometre prelijeću do neke svoje pradomovine. Moglo bi se reći da je degutantno umjesto ljudskih zajednica i historije pisati o tamo nekim pticama. Ali, vjerujte, tako sam se beznačajno osjećala pred tim stvorenjima koja možda i umiru na tom svom seljakanju. I, nakon svega se pita čovjek: koja je misija nas – i ljudi, i ptica, i životinja, i mnogih – u tom krvavom opstanku.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.